Iz rabinovog pera


B’’H

Blagdan Hanuka je pred nama i u trenutku pisanja ovog teksta zbog situacije u vezi pandemije covida-19 nisam siguran na koji način ćemo je proslaviti. Hanuka je naš najmlađi blagdan, star je samo 2200 godina i rabinskog je porijekla. Osim dva blagdana, Purima i Hanuke, talmudski rabini su nam propisali i pet postova, od kojih su tri vezani uz uništenje Solomonovog hrama u Jeruzalemu (Prvog hrama). Prvi od ta tri posta je upravo pred nama. Post Asara Be'Tevet (Post 10-tog dana mjeseca Teveta) pada u utorak, 14.12.2021. ili po židovskom kalendaru 10-tog teveta 5782.godine. Post počinje zorom (Alot HaŠahar) 14.prosinca 2021.u 5.29, a završava dolaskom mraka (Cet HaKohavim) u 16.43. Post Asara BeTevet obilježava 10-ti Tevet 584-te god.p.n.e. kada su armije babilonskog vladara Nabuhadnecara opkolile Jeruzalem i otpočele njegovu opsadu. Trideset mjeseci kasnije, 17-tog tamuza 586-te god.p.n.e., zidine Jeruzalema su probijene i 9-tog Ava je Hram uništen, a židovski narod odveden u Babilonsko ropstvo, koje je, prema rabinskoj tradiciji trajalo 70 godina.

Giuseppe Verdi je to prekrasno opjevao u jednoj od svojih najboljih opera ,,Nabucco“, a zbor židovskih sužnjeva koji pjevaju pjesmu o slobodi i sanjaju o Izraelu je postao klasika. Dan kada su probijene zidine i neprijatelj je provalio u grad, kao i dan kada je srušen Hram rabini su također obilježili postovima, post Šiva Asar B'Tamuz (Post17-tog Tamuza) i post Tiša B'Av (Post 9-tog Ava), a period od tri tjedna između njih (Bein HaMecarim) je vrijeme tugovanja i kontemplacije zbog rušenja kako Prvog (Solomonovog), tako i Drugog hrama 70.godine n.e..

10-ti tevet obilježavamo kao dan posta, žalosti i pokajanja. Suzdržavamo se od hrane i pića od zore do mraka i čitamo Selihot (određene psalme) i u našu redovnu dnevnu molitvu ubacujemo dodatke koje općenito molimo na dane posta. Nakon Drugog svjetskog rata religiozni svijet je izabrao 10-ti tevet kao ,,specijalni Kadiš dan“, kada molimo Kadiš za žrtve Šoe (Holokausta) kao i za sve one osobe čiji točan dan smrti nam nije poznat, i tako je zapravo 10-ti teveta postao njihov jortzajt (dan smrti). U židovskoj svijesti dan posta je vrijeme preispitivanja, vrijeme ispravljanja pogrešaka. Što se desilo tog 10-tog Teveta prije više od 2500 godina što bi mi danas morali popraviti? Tog dana je počela opsada Jeruzalema, ali tog prvog dana nijedan Židov nije stradao niti je učinjena neka veća šteta.

Zašto su talmudski mudraci taj dan smatrali tako tragičnim da su ga proglasili postom i na taj način ga izdvojili za sve buduće generacije? Koju lekciju žele da naučimo?

Početak opsade je bila poruka židovskom narodu, poziv za buđenje, poziv toj generaciji da isprave svoje pogreške.

Nisu to učinili i opsada grada je dovela do proboja zidina, rušenja Hrama i do Babilonskog sužanjstva. I mi smo danas pod opsadom iako nam na prvi pogled to ne izgleda tako. Većina židovskog svijeta ne da ne živi, nego niti ne poznaje ni osnove našeg nasljeđa. I rezultati toga su katastrofalni: ogromna asimilacija u dijaspori, a u Izraelu zbrka oko našeg nacionalnog cilja. I koja je tu poruka nama? Da odgladujemo još jedan post i vratimo se u naš prijašnji život? Što nam talmudski mudraci poručuju? Što B-g želi od nas? Da se probudimo i shvatimo. Kad postoji opsada, obrati pažnju na poruku, ne čekaj na uništenje. A ako pogledamo svijet oko nas, vidjet ćemo da se opet nalazimo pod opsadom, i to dvostrukom, i iz unutra i izvana.

Brojni elementi izvana, posebno u Europi i u USA, nam prijete uništenjem židovske tradicije, ali o tome neki drugi put i na drugom mjestu. Puno opasnija je opsada iznutra, a to je nedostatak cijenjenja (prepoznavanja vrijednosti) našeg nasljeđa, što sigurno vodi krajnjem uništenju i našem duhovnom nestanku. I ako svatko od nas ne izgradi hram u sebi, u svojim srcima i svojoj duši, hram koji stoji na čvrstim temeljima naše tradicije, spiritualni (duhovni) holokaust je neizbježan. Rješenje je jednostavno: povećati ljubav prema Tori i njenim vrijednostima, ljubav prema drugim Židovima (posebno zajednici u kojoj živimo), ljubav prema Izraelu i Jeruzalemu. B-g nam poručuje da opsada neće prestati sve dok ne ispravimo svoje greške. Zato lekcija Hanuke o prepoznavanju i prihvaćanju vrijednosti Židovstva u globalnom svijetu kojim vladaju sekularne vrijednosti, materija i isprazna vanjska ljepota, nikad nije bila aktualnija. U zadnjih 2500 godina nijedna generacija nije bila sličnija Makabejcima nego što je to naša generacija, čak ni generacija Holokausta. Makabejci su se našli pod opsadom Halenizma, prve globalizacije, a mi pod opsadom današnje globalizacije i svijeta u kojem je jedino mjerilo profit.

U Izraelu pozdrav za post je ,,Tzom Kal“, što bi trebalo značiti ,,želim ti lagan post“, drugim riječima da nam gladovanje ne padne previše teško.

Ništa nije dalje od razloga za post, nego što je ta želja, jer razlog za post nije tjelesno mučenje, nego duhovni smisao, i zato jedni drugima moramo zaželjeti smisleni post, da naš post ima dublje značenje. Židovi ne jedu zato što poste, nego zato što taj dan nemaju vremena jesti, jer su zauzeti puno važnijim stvarima za život nego što je hrana. Zauzeti smo esencijom života, samim bitkom, razlogom postojanja, a to sigurno nisu ni hrana a ni piće. I iako imamo vjersku obavezu uživati u njima, kao i općenito uživati u svim aspektima života i zahvaliti B-gu na tome, ali pri tom ne smijemo zaboraviti ono zbog čega postojimo, ono zbog čega smo ,,izabrani“, ono zbog čega smo se dobrovoljno prijavili , a to je biti Mamlehet Kohanim (Kraljevstvo svećenika), podučavati mudrost i biti svjetlost narodima svijeta. 10-tog teveta, kad je Nabuhadnecar opkolio Jeruzalem, mi nismo razumjeli poruku. Da li ćemo je razumjeti danas? Da li ćemo se promijeniti? Da li ćemo se probuditi i suočiti s realnošću? Mora nam biti stalo, jer ako ne uložimo napor to samo znači da nam nije dovoljno stalo. Svi mi imamo snage, svi imamo moć, samo je pitanje da li ćemo ih upotrijebiti.

Moramo razumjeti poruku događaja 10-tog teveta, i to prije krajnjeg urušavanja. Sad je vrijeme. I ja sam tu da vam pomognem u tome. Tu je i Mala škola Judaizma. Iskoristite me i pridružite nam se. Dok pišem ovaj tekst srce mi je puno radosti jer pred nama u sklopu Nedjeljne škole imali smo jednu Bar Micvu i jednu Bat Micvu. Zato bih do kraja ovog teksta u nekoliko točaka želio dati osnove o toj fazi životnog ciklusa jedne židovske osobe koje bih želio da znate. O tome učimo kako u našoj Nedjeljnoj školi, tako i u Maloj školi Judaizma. Kao prvo ćemo objasniti etimologiju značenja riječi Bat/Bar Micva. Izraz se prevodi kao ''kćer/sin zapovijedi'', što bi trebalo značiti da mlada osoba postaje obavezna i odgovorna za držanje svih kako Božjih tako i rabinskih zapovijedi (micvot) ili drugim riječima bi mogli kazati da ta osoba postaje ''vjerski punoljetna'', te stoga odgovorna za sve svoje postupke, kako prema Bogu (''Makom''), tako i prema sebi (''acmo'') i drugim ljudima (''havero''). Cilj B-žjih zapovijedi (jed. micva; množ. micvot) je da naše živote drži fokusiranim na ono što je stvarno važno: sebe, obitelj, zajednicu i odnos s B-gom kao jedinim moralnim autoritetom. Židovski dečko automatski postaje Bar Micva na svoj 13. rođendan, a djevojka na svoj 12., jer one općenito brže sazrijevaju. Kabala kaže da su na dubljem spiritualnom nivou, i kao što se i njihova tijela mijenjaju, tako se i njihove duše rastu i mijenjaju se. Naša nas tradicija uči da svaka osoba ima pet nivoa duše i to su: ''nefeš'' (životna sila), ''ruah'' (dah), ''nešama'' (duša), ''haja'' (živjeti) i ''jehida'' (jedinstvo). U vrijeme Bat/Bar Micve osoba postaje svjesna trećeg nivoa duše, koji se zove ''nešama'' i koji je svojstven samo ljudima. To je vrijeme kada se kod mlade osobe u potpunosti razvija svijest o moralu, kao i empatija, osjetljivost za druge i tako se grade osnove za preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, što je osnova, temelj, židovske definicije slobode izbora. Ako bi se Židovstvo moglo sažeti u jednoj riječi, ta riječ bi bila ''odgovornost''! Postoje i drugi razlozi zašto se stvari koje osoba radi poslije Bat/Bar Micve smatraju značajnima. Talmud objašnjava da kad osoba izvršava Božju zapovijed zato što mu je to naređeno je puno veća stvar, nego da ju je izvršila dobrovoljno. To je zato jer

Talmud drži da svaka osoba ima prirodnu averziju prema izvršavanju obaveza i savladavanje te averzije je znak odrastanja. Bat/Bar Micva slavi upravo to, postizanje stupnja odgovornosti. Zajednica u sinagogi radi ceremoniju prilikom koje roditelji govore blagoslov kojim zahvaljuju B-gu što ih je oslobodio daljnje odgovornosti za njihovu kćer ili sina, jar sada on/ona postaje punopravni član zajednice, koji kao i svi drugi odrasli snosi punu odgovornost za svoja djela. Ovdje želim naglasiti da Bat/Bar

Micva ceremonija nije ta koja djevojku ili dečka čini da postanu vjerski punoljetni i daje im status odrasle osobe, već ona ili on na svoj rođendan automatski dobiva status Bat/Bar Micve. Mnogi od nas, uključujući i mene, zbog situacije u kojoj smo živjeli ne samo da nismo imali Bat/Bar Micva ceremoniju, nego nismo ni znali što je to. U 70-tim godina prošlog stoljeća, posebno među američkim Židovima, se stvorio običaj slavljenja druge Bar Micve i to kad muškarac napuni 83 godine. Prema Bibliji i našoj tradiciji kralj David je živio 70 godina, tako da se 70-ti rođendan uzima kao godina novog rođenja. Taj običaj se posebno uvriježio među preživjelima Holokausta i koji zbog toga nisu mogli proslavili Bat/Bar Micvu. Kako nisam čuo da žene slave drugu Bat Micvu, pretpostavljam da je to zato jer bi svima morale otkriti svoje godine. Naša tradicija kaže da je u neku ruku prvi čovjek koji je imao Bar Micvu bio Abraham, jer je držao neke B-žje zapovijedi. Zatim njegovi sinovi Išmael i Izak, za kojega je Abraham napravio veliko slavlje. (Post 21:8), dok je B-žjom objavom na brdu Sinai čitav židovski narod imao kolektivnu Bar Micvu. Kako su u Židovstvu žene oslobođene od svih micvot vezanih uz vrijeme, pa i dolaska u sinagogu na molitvu, tako za razliku od dječaka, nije bilo praktične potrebe da postoji nešto kao Bat Micva. Dječak u jednom momentu postaje obavezan pridružiti se odraslim muškarcima u sinagogi i postati dio minjana (10 muškaraca koji tvore najmanju grupu potrebnu za javnu molitvu). Naša tradicija je uzela da je 13-ti dječakov rođendan taj moment, tako da je koncept Bar Micve nastao iz praktične potrebe. S obzirom da ortodoksni Židovi žene ne ubrajaju u minjan, za Bat Micvom nije bilo potrebe. Vidimo da Židovstvo osim svoje duhovne strane ima i svoju praktičnu stranu.

Nekad bi dečko jednostavno na svoj rođendan obukao talit (molitveni šal) i stavio na sebe tefilin (molitveno remenje) i postao dio minjana i pridružio se odraslima u sinagogi. Ceremonija i slavlje koja se rade danas su proizvod novijeg doba. Tako su rabini nekih zajednica uvidjeli da bi i za djevojke trebalo uvesti ceremoniju Bat Micve kada postaju vjerskipunoljetne. O tome je loš krajem 19.st. pisao Ben Iš Hai, vođa iračke židovske zajednice. Dobar dio ljudi, pa i Židova, ima krivu koncepciju da židovska praksa završava sinagogom ili kod kuće povremeno ili čak redovno slavljenjem židovskih blagdana. Prava istina je da Tora i micvot (zapovijedi) prožimaju svaki dio naših života, postavljajući standarde poslovne etike, ispravan govor o drugima, što jesti, čak i kako se brinuti o kućnim ljubimcima ili životinjama, općenito o prirodi.

Riječ Tora možemo prevesti kao ''instrukcije za život''. Tora je uputstvo kako da maksimiziramo užitak i ispunimo potencijale u životu. Ali cilj svakog Židova nije samo studirati Toru, nego osobno postati ''Torat Hajim'' (Tora koja živi), osoba koja će usvojiti i živjeti koncepte ''voli bližnje svog'', ''svjetski mir'', ''pravda za sve'', ''svi su ljudi stvoreni jednaki''. Svi ovi koncepti koji su formirali moral i svijest svijeta zapravo potiču iz Tore. U židovskom životu Bar/Bat Micva nije vrhunac židovske edukacije, nego tek prvi korak ka ozbiljnijem, dubljem, studioznijem i promišljenijem učenju. Bat/Bar Micva znači educirati se i osnažiti svoje Židovstvo kroz znanje i razumijevanje. Bat/Bar Micva znači rasti u svom Židovstvu korak po korak. Bat/Bar Micva znači respektirati svakog Židova, svakog čovjeka. To znači, koristeći Toru kao svog vodiča, osjećati odgovornost za svijet, jer je to misija židovskog naroda. A iznad svega to znači da svatko od nas mora voljeti i biti ponosan na to što smo Židovi. Jedan od svjetski najpoznatijih Židova, Albert Einstein, je u razgovoru poslije jednog svog predavanja na opće zaprepaštenje svih izjavio da mu je žao što je rođen kao Židov. I na sveopću zbunjenost je odgovorio da mu je žao što je rođen kao Židov, jer mu je tako oduzeta mogućnost da postane Židov svojim izborom. Uspjeh u postizanju svih tih ciljeva je ono što želimo na Bat/Bar Micvi i tom prilikom zapravo slavimo početak tog puta.

Neka B-g u nastupajućoj godini blagoslovi sve naše napore za dobrobit svih nas.

Neka nam svaki post i svaki dan naših života bude pun smisla.

Vaš rabin Luciano Moše Prelević