B’’H

Dragi moji, Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima nama! Puno zdravlja i

ljubavi!

Sljedeći tekst posvećujem 27.01. Međunarodnom danu Holokausta i svim

našim najmilijim kao i svim članovima naših Općina koji su ubijeni samo

zato što su bili Židovi. Priča je nevjerojatna i govori o Hessy Levinsons

Taft, židovskoj bebi koju su nacisti nekoć slavili kao idealnu ,,arijevku“,

a koja je 1. siječnja 2026. umrla u dobi od 91 godine. Za njezin život

bi mogli kazati da stoji kao tiho, ali snažno pobijanje nacističke rasne

mitologije i svjedočanstvo židovskog opstanka. Naime, tridesetih godina

20. stoljeća, savršena ,,arijevska” beba nacist zapravo je bila siromašna

židovska imigrantica. Godine 1935. nacistički nagon za izolacijom i

demonizacijom Židova dosegao je nove visine. Hitler je dvije godine

ranije izabran za kancelara Njemačke te je krajem 1935. nizom dekreta

poznatih kao Nirnberški zakoni napravio brutalne razlike između

Nijemaca ,,Arijevaca“ i neArijevaca: Židova, Roma i crnaca. Zakoni su

bili osmišljeni kako bi ciljali Židove. Preko noći, njemačkim Židovima

oduzeto je državljanstvo, zabranjeno im je obavljanje državnih poslova

i ograničen im je ulazak u javne prostore kako ne bi ,,zarazili” Arijevce.

Ključni pokretač ove pseudo - rasne propagande bio je časopis pod

nazivom ,,Sonne ins Haus“ („Sunce u domu“), koji je promovirao nacističke

mitove o arijevskom savršenstvu i nearijskom zagađenju. Godine 1935.

časopis je diljem Njemačke organizirao natjecanje za savršenu „arijevsku“

bebu. Deset poznatih portretnih fotografa zamoljeno je da svaki pošalje

deset portreta prekrasnih njemačkih beba. Joseph Goebbels, glavni

propagandist nacističke stranke, sam bi odlučio o pobjedniku. I Goebbels

je za pobjednicu odabrao preslatku šestomjesečnu djevojčicu kao

idealno arijevsko dijete. Njezino ime, nepoznato Goebbelsu, bilo je Hessy

Levensons. Njezin nasmijani lik bio je nalijepljen na naslovnicu časopisa

kao dokaz arijevske superiornosti, postajući popularna propagandna

slika, otisnuta na razglednicama i čestitkama diljem Njemačke u godinama

koje su dolazile. Sve to bi bilo savršeno, samo da u svemu tome nije

postojala jedna kvaka: Hessy je, zapravo, bila Židovka. Najveći nacistički

primjer arijske savršenosti bila je židovska beba iz židovske imigrantske

obitelji. Ali, njezina izvanredna pobjeda ujedno je dovela cijelu njezinu

obitelj, koja je i inače bila pogođena antisemitizmom, u ozbiljnu opasnost.

Hessyni roditelji Jacob i Pauline Levinsons bili su klasično obrazovani

operni pjevači. Preselili su u Berlin 1928. godine kada je Jacob dobio

prestižno mjesto u opernoj kući. Koristio je umjetničko ime Yasha

Lenssen kako bi prikrio svoje ime židovskog zvuka. Međutim, kako je

antisemitizam rastao diljem Njemačke, uprava je saznala njegovo pravo

ime židovskog zvuka i otpustila ga. „Živeći u Berlinu, oboje mojih roditelja

trebali su postati operni pjevači“, kasnije je opisala Hessy; „Međutim,

kada su saznali da je moj otac Židov, otkazali su mu ugovor.“ Život je

postajao sve teži za Jacoba i Pauline, kao i za sve Židove u Njemačkoj.

Odbačeni od glazbenih ustanova, nijedno od njih nije moglo pronaći posao

pjevača. Jacob je prihvatio posao putujućeg trgovca kako bi spojio kraj

s krajem i par se preselio u mali studio apartman. Godine 1934. Pauline

je rodila Hessy. Kada je Hessy imala šest mjeseci, Pauline i njezina sestra

odvele su je jednom od poznatih njemačkih portretnih fotografa, Hansu

Ballinu. Snimio je bucmastu djevojčicu Hessy kako nosi šeširić, s nekoliko

smeđih kovrča vidljivih ispod. Nakon što je Ballin razvio Hessyin portret,

Jacob i Pauline su ga izložili na klaviru u svom malom stanu. Bez znanja

Levinsonovih, Hans Ballin bio je jedan od fotografa koji su poslali deset

fotografija na natjecanje. Sastavio je deset portreta beba među koje je iz

hira ubacio i Hessyinu sliku i poslao je časopisu. Nekoliko mjeseci kasnije,

čistačica Levinsonovih radila je u njihovom stanu i primijetila je da je

vidjela časopis s fotografijom njihove bebe na naslovnici. Levinsonovi

su bili užasnuti. ,,Sonne ins Haus“ bio je poznat kao nacistički časopis

kojeg je uređivao bliski prijatelj višeg nacističkog vođe Hermana Göringa.

Levinsonovi su se zabrinuli što će se dogoditi ako se otkrije da je beba koja

krasi najnoviju naslovnicu časopisa Židovka. Pauline je pojurila u Ballinov

studio i rekla mu da je morala biti neka greška, jer Hessy, pobjednička

beba, bila je Židovka, objasnila je. Ballin je odgovorio da to zna i da je

poslao njen portret kao čin prkosa. Rekao joj je da je htio prikazati naciste

i njihuvu rasnu teoriju glupima i da se htio našaliti na njihov račun te da

je očito da je bio u pravu, jer od svih beba, odabrali su židovsku bebu kao

savršenu Arijevku. Godinama kasnije, kada je odrasla, Hessy su pitali što

bi rekla kad bi mogla razgovarati s Ballinom o njegovoj odluci da pošalje

njezinu fotografiju. Odgovorila je da bi mu rekla bravo za pokazanu

hrabrost.

Levinsonovi su bili svjesni da će Nijemci bijesno reagirati ako saznaju

istinu i upoznaju pravu Hessy i njezinu obitelj. Poznanica im je rekla da

je bila u posjetu prijateljima koji su na zidu imali sliku Hessy, savršene

,,Arijevke”. Poznanica je spomenula prijateljima da poznaje obitelj i

spomenula njihovo prezime koje zvuči židovski i prijateljica je otkinula

fotografiju sa zida. (Kasnije ju je vratila, rekavši: ,,Ma nema veze, preslatka

je.“) Izlazak Hessy u javnost bi doveo čitavu obitelj u opasnost, pa su je

roditelji čitavo vrijeme držali u kući. Hessy je kasnije opisala da se više

nije mogla igrati u parku niti ići u zoološki vrt, njeno omiljeno mjesto.

Levinsonovi su u to vrijeme dobili drugu kćer, što je njihove ograničene

živote učinilo još skučenijima. Nakon što je Hessynog oca Jacoba 1938.

nakratko uhitila SS pod izmišljenim optužbama za utaju poreza, obitelj

je shvatila da je ostanak u Njemačkoj postao previše opasan te su prvo

pobjegli u Latviju, a zatim u Pariz, vodeći sa sobom Hessynu dadilju,

mladu Židovku Gertu. Kada je Pariz pao u nacističke ruke 1940. godine,

Levinsonovi su otputovali u južnu Francusku, gdje su očajnički pokušavali

dobiti vize za ulazak u neku drugu zemlju. Levinsonovi su bili vatreni

cionisti, ali usred rata bilo je nemoguće ući u Palestinu pod britanskom

kontrolom. Umjesto toga, 1942. godine otputovali su u kubanski konzulat

u francuskom gradu Nici i dobili kubanske vize. Stigli su do Marseillea,

odatle kupili karte za vlak do Lisabona, a zatim kupili karte za brod koji

je plovio iz Lisabona za Kubu. Ali, postojao je još jedan problem: Gerta,

njihova dadilja, još je uvijek bila u Parizu, bez vize i bez mogućnosti da

napusti Europu pod nacističkom okupacijom. Dok je Paulina čekala s

Hessy u Marseilleu, Jacob se vlakom vratio u Nicu, što je bilo opasno

putovanje za Židova, kako bi još jednom posjetio kubanski konzulat.

Prestravljen da će ga nacistički stražari koji su se često ukrcavali u vlakove

tražiti dokumente, Jacob je ostao u vagonu restoranu, jedući i pijući bez

prestanka dok mu nije pozlilo. Njegov plan je uspio, jer stražari koji su

se ukrcali u vlak tražili su putne dokumente svih putnika, osim onih u

vagonu - restoranu. U Nici je Jacob prodao svoju srebrnu tabakeru, a zatim

ušao u kubanski konzulat noseći gotovinu. Bivši profesor Sveučilišta u

Tel Avivu, Robert Rockaway, opisuje što se sljedeće dogodilo: Jakob se

vratio kubanskom konzulu kako bi mu ponudio još novca za još jednu

vizu za Gertu. Konzul je rekao: „Već sam ti dao četiri vize i u dovoljnoj sam

nevolji.“ Hessyin otac mu je rekao da neće otići dok mu ne da još jednu

vizu, sjeo je i čekao. Na kraju dana, konzul je rekao: „Zatvaram.“ „Hoćeš li

otići ili da zovem policiju?“ Hessyin otac je odgovorio: „Otići ću čim mi daš

vizu.“ Konzul ga je pogledao i rekao: „Znaš, na Kubi postoji stari zakon koji

kaže da muškarac može imigrirati sa svom svojom imovinom, uključujući

i robove. Biste li rekli da je ova žena tvoja robinja?“ Hessyin otac je rekao:

„Naravno. Apsolutno. Ova žena je moja robinja“ i konzul mu je dao još

jednu kubansku vizu. Levinsonovi su 1949. preselili u New York, gdje je

Hessy pohađala Barnard College, udala se i postala profesorica kemije.

Godine 2014. ona i njezin suprug posjetili su Jeruzalem i uputili se u Jad

Vašem, muzej Holokausta. Ponijela je primjerak originalnog časopisa

,,Sonne ins Haus“ sa svojom slikom na naslovnici i donirala ga muzeju

kako bi educirala buduće posjetitelje. Kasnije je razmišljajući o svom

iskustvu kao oličenja nacističke navodno ,,arijevske” savršenosti, Hessy

primijetila da su gotovo svi njezini rođaci u Latviji ubijeni u Holokaustu.

Činjenica da se njezino židovsko lice slavilo diljem Njemačke i nacistički

okupirane Europe činila se kao jedan mali način na koji je mogla uzvratiti:

,,Osjećam osjećaj osvete, dobre osvete.” Ali, kako je kasnije rekla, Hessyin

najveći trijumf bio je sam boravak u Jad Vašemu, u slobodnoj židovskoj

državi Izraelu. Novinarima je rekla: „Moja najjača uspomena iz djetinjstva

je bijeg. Otac mi je jednom rekao da kada bude postojala židovska država,

više neće biti bježanja.“ Tamo, stojeći u Jeruzalemu, donirajući nacistički

časopis koji je slavio židovsku bebu kao idealno dijete, Hessy je bila dokaz

da je židovski narod, unatoč svim pokušajima povijesti da nas istrijebi, ne

samo preživio nego i napredovao.

Nalazimo se u prvom mjesecu 2026. godine, što znači da smo nedavno

proslavili i Novu godinu, istina ne našu židovsku. Ali, bez obzira koja nova

godina bila, ili naša židovska 5786. ili ova svjetovna 2026. svi mi nekako

podvlačimo crtu i najčešće pravimo nekakav račun onoga što je prošlo

i onoga što bi nas moglo očekivati u budućnosti. A prema većini autora

postoje tri ključna i hitna izazova ili problema koji prijete židovskom

životu danas i s kojima se moramo suočiti ove godine, a to su: neznanje,

podjele i antisemitizam, a jačanje sebe iznutra ključ je suočavanja sa svima

njima. Prva dva su unutarnja, dok je treći vanjski. Ako se pozabavimo

svojim unutarnjim izazovima i ojačamo se iznutra, bit ćemo i bolje

opremljeni za suočavanje s vanjskim opasnostima.

Prvi izazov je neznanje. Nažalost neznanje o judaizmu, o našoj baštini,

povijesti i svetim tekstovima je rašireno. Velika većina Židova vrlo malo

zna o judaizmu. Za mnoge Židove judaizam je sveden na Holokaust.

Ako uđemo u većinu knjižara u svijetu, osim u religioznim kvartovima,

pregledamo odjeljak o religiji pod judaizmom, vidjet ćemo da se većina

knjiga bavi Holokaustom. Brojni muzeji židovske baštine većinom su

posvećeni Holokaustu. Svi mi dobro znamo kakva strašna tragedija je

bio Holokaust. Ne želim umanjiti njegov značaj, ali Holokaust nije zbroj

židovskog identiteta, baštine ili povijesti. Judaizam je živahan, lijep i

radostan način života, bogat drevnom mudrošću koja izravno govori o

suvremenim pitanjima. Jean - Paul Sartre je u svojoj knjizi o Židovima

napisanoj u siječnju 1945. napisao da je antisemitizam ono što definira

Židove i, tragično, iako je on kompletno promašio, to bi moglo biti istina

za mnoge Židove danas, čak i u našim općinama. Kao zajednica, imamo

obvezu educirati sebe ali i druge, o nevjerojatnoj i inspirativnoj priči

židovskog naroda, uranjajući u mudrost i etička učenja Tore. Mnogi Židovi

danas u svietu su također često neupućeni u našu duboku i drevnu vezu sa

Zemljom Izraelom, s tisuće godina židovske kulture, identiteta i duhovnog

života ukorijenjenih u toj zemlji. Mnogi Židovi nisu svjesni da je većina

naših svetih tekstova, molitvi i proroka neodvojiva od Zemlje Izraela. Sve

dok Židovi ne znaju za vlastitu kulturu, ne mogu biti ponosni na to tko

su. Ne mogu se suočiti sa svojim neprijateljima i ne mogu prenijeti svoju

baštinu svojoj djeci. Kao zajednica, moramo pružiti ruku i obrazovati svoje

sunarodnjake Židove. Danas su dostupne bezbrojne knjige, videozapisi,

web stranice i medijski resursi, što olakšava pronalaženje nečega što

će odjeknuti kod prijatelja, rođaka ili poznanika. Također i ja stojim na

raspolaganju svim našim članovima ili kroz Malu školu Judaizma ili kroz

posebna učenja. Edukacija je esencija, bit Judaizma, poveznica s prošlošću

i tradicijom naših predaka, koju moramo danas usvojiti da bi je mogli

sutra predati svojoj djeci i tako im osigurati židovsku budućnost, ali i

budućnost ove Općine, kao i židovske zajednice u Hrvatskoj. Volimo svoje

korijene i svoju tradiciju, jer nas oni određuju i definiraju tko smo. Glavna

ideja judaizma je da znanje vodi u ljubav prema Bogu i ljudima. Znanje je

preduvjet za sve.

Drugo pitanje je jedinstvo ili bolje rečeno, njegov nedostatak, odnosno

razdor. Moramo prepoznati da su svi članovi židovskog naroda naša

braća i sestre, čak i ako ne izgledaju kao mi, ne govore naš jezik ili se

ne odijevaju kao mi. Židovsko jedinstvo nije u uniformnosti. Radi se o

tome da smo jedan narod unatoč našim razlikama. Prečesto, kada ljudi

govore o ,,židovskoj zajednici“, misle na Židove koji izgledaju i misle

potpuno isto kao oni sami. Kada novine opisuju židovsku zajednicu na

određenom mjestu, često misle samo na segment koji nalikuje čitateljstvu

novina. Ova uska vizija mora se promijeniti. Moramo cijeniti raznolikost,

individualnost i zajedničku sudbinu cijelog židovskog naroda. Unatoč

razlikama, dijelimo zajedničku svrhu, zajednički cilj i zajedničku sudbinu.

Moramo oponašati ovaj model jedinstva gdje ono što nam je zajedničko

nadjačava ono što nas razdvaja. To znači aktivno graditi odnose s

kolegama Židovima, identificirati se s njima i podržavati židovske

zajednice svugdje. Praktično govoreći, s vremena na vrijeme, posjetite

sinagogu s drugačijim običajima. Prisustvujte događajima koji su „izvan“

vašeg uobičajenog kruga. Pročitajte nešto što je napisao drugi Židov, čak i

ako vam to stvara nelagodu. Proširite svoj židovski svemir.

Treći izazov je antisemitizam. Svi smo bili svjesni antisemitizma i prije

7. listopada, ali njegova eksplozija nakon napada Hamasa na Izrael

šokirala je mnoge od nas. Ne samo da je postojao zapanjujući nedostatak

suosjećanja za Židove koji su ubijeni, mučeni, silovani i oteti, već je

postojala i široka podrška počiniteljima. Od 7. listopada, mase diljem

svijeta otvoreno demonstriraju za uništenje Izraela. Studenti i akademici,

kršćani i ljevičari, muslimani i ateisti, skupine s malo drugog zajedničkog

su se ujedinile u mržnji prema Židovima. Utjecajni blogeri i komentatori

sada povezuju svaki globalni problem s Izraelom i židovskim narodom.

Krive nas za vrijeme, međunarodne sukobe, globalno zatopljenje te

političku i društvenu korupciju. Klasične srednjovjekovne krvne klevete

vratile su se u modernom obliku, optužbe za genocid, vađenje organa i

namjerno ubijanje beba i djece od strane Države Izrael. Ta mržnja nije

ostala teorijska. Manifestirala se u fizičkim napadima na Židove, sinagoge

i židovske simbole diljem svijeta. Mržnja prema Židovima postaje

normalizirana. Ne pretvaram se da imam rješenja za antisemitizam, nitko

ga nema. Međutim, ono što je jasno jest naša odgovornost da ostanemo

budni, da se zalažemo i da učinimo sve što je u našoj moći kako bismo

se suočili sa silama mržnje i zla. A iznad svega moramo podržavati jedni

druge. Neznanje o judaizmu među Židovima povezano je s neznanjem o

Židovima u nežidovskom svijetu. A nejedinstvo među Židovima otkriva

ranjivost koju mogu iskoristiti oni koji nam žele nauditi. Židovski

mudraci odavno uče da se unutarnje duhovne slabosti unutar židovskog

naroda često odražavaju izvana u načinu na koji se svijet odnosi prema

nama. Vjerujem da je neznanje o judaizmu među Židovima povezano s

neznanjem o Židovima u nežidovskom svijetu. Slično tome, nedostatak

jedinstva među Židovima otkriva ranjivost koju mogu iskoristiti oni koji

nam žele nauditi.

Ovaj tekst bih želio završiti sa najavama događanja u veljači. Prvi je

Tu B’švat, Nova godina drveća, koji pada ponedjeljak, 02.02.2026. te

ćemo ga proslati u 18.00 sati u Klubu. Zato pozivam sve članove naše

Općine da dođu u što većem broju i da po starom našem običaju uživaju

u specijalitetima iz naše kuhinje i međusobnom druženju. Tijekom

kabalističkog Tu B’švat sedera starog nekoliko stoljeća, uz delicije iz

naše kuhinje, govorit ćemo više o običajima i načinima obilježavanja Tu

B’švata, njegovim skrivenim značenjima, kao i o ostalim novim godinama

koje obilježavamo u Judaizmu. Također, u subotu uvečer, 28.02.2026. u

Klubu će se održati i Purimska zabava i maskenbal. S obzirom da sam

dan Purima pada u utorak, 03.03., a erev Purim, kada u sinagogi čitamo

Megilat Ester (Svitak o Esteri), pada u ponedjeljak. 02.03. Uz poziv na

Purimsku zabavu želim naglasiti da na zabavi nećemo čitati Esterin svitak.

To ćemo uraditi u propisano vrijeme, odnosno u ponedjeljak, 02.03. u 18.30.

Za kraj bih se okrenuo riječima proroka s nadom se da će nam Bog, ako

počnemo rješavati unutarnje izazove naših neznanja i naših podjela,

pomoći da se suočimo i s vanjskima. Molimo se za dan kada će narodi

svijeta, prema riječima proroka Izaije (2:4): „Prekovati mačeve svoje u

plugove, a koplja svoja u srpove; narod neće dizati mač protiv naroda, niti

će se više učiti ratu!“

Vaš rabin Luciano Moše Prelević