B’’H

Dragi moji, Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima nama! Puno zdravlja i

ljubavi!

Purim je za nama, Pesah je pred nama. Žao mi je što zbog rata na Bliskom

istoku nismo mogli proslaviti Purim kako smo običavali. Sada bi se trebali

okrenuti pripremama za Pesah. Ove godine Pesah slavimo od četvrtka,

02.04./ 15. nisana do četvrtka, 09.04./ 22. nisana. S obzirom da živimo u

dijaspori Pesah traje osam dana, te su prva dva i zadnja dva dana

praznici (Jom tov), a četiri srednja su polu blagdani (Hol hamoed). Prve

dvije večeri priređujemo Seder večeru. Prva Seder večera pada na Erev

Pesah u srijedu, 01.04.2026., a druga u četvrtak, 02.04.2026. s početkom u

20.00 sati. Molitva za oba dana počinje u 19.30. O Pesahu sam više nego

dovoljno pisao prethodnih godina, te bih sada o nečem sasvim drugome,

ali što je isto tako povezano s Pesahom, ali i s drugim blagdanima.

Ne znam jeste li se ikad zapitali koja je prva Božja zapovijed židovskom

narodu u Egiptu? Ja jesam i iznenadio sam se kada sam saznao odgovor.

Ali, kada sam shvatio o čemu se radi i zašto je to bila prva Božja

zapovijed prestao sam se čuditi i postalo mi je jasno da nikako nije moglo

biti drugačije. Prvo što je Bog dao židovskom narodu nije bila ni zemlja,

ni zakon (Tora) ili objava. Bio je to kalendar, a to je ujedno i najveći dar

koji nam je Bog mogao dati. Evo zašto to mijenja sve. Prije nego što se

dogodio Izlazak, prije nego što se razdvojilo more ili je dana Tora, Bog je

židovskom narodu, odnosno nama, dao prvu nacionalnu zapovijed: a to je

preuzeti kontrolu nad vremenom. To je prva zapovijed dana židovskom

narodu kao naciji. Prije samog Izlaska, prije razdvajanja mora, čak i prije

davanja Tore ili čuvanja Šabata. Bog je zapovjedio Izraelu da uspostavi

kalendar i posveti novi mjesec. Tu zapovijed obilježavamo onoga Šabata

kada čitamo Parašat Hahodeš koji počinje ovim riječima: „Ovaj mjesec

neka vam bude početak mjesecima; neka vam bude prvi od mjeseci u godi-

ni“ (Izlazak 12:2). Šabat koji pada prije prvog nisana ili na sam prvi nisan

naziva se Šabat hahodeš (Šabat mjeseca), te se čita specijalno čitanje koje

nazivamo ,,Hahodeš” (Mjesec) i koje se dodaje regularnom Tora čitanju za

taj Šabat. To čitanje govori o Božjoj povijesnoj komunikaciji s Mojsijem u

Egiptu koja se dogodila 1. nisana 1312 .g. p.n.e. (dva tjedna prije Izlaska iz

Egipta) kojom prilikom je zapovjedio židovskom narodu formiranje

kalendara , proglašenje mjeseca nisana prvim mjesecom u židovskoj

godini te prinošenje pashalne žrtve. Ovdje je zanimljivo primijetiti da je

židovski kalendar u osnovi lunarni, ali sa zahtjevom da blagdan Pesah

moramo slaviti u proljeće (aviv) dodajemo mu i jedan da tako kažem

aspekt sunčanog kalendara. Tu Tora izjavu smo ove godine čitali ujutro na

Šabat 14.03. Zašto bi se prva Božja nacionalna zapovijed odnosila na

vrijeme? Odgovor nam otkriva nešto duboko o prirodi slobode. U

Egiptu su Židovi živjeli kao robovi. Rob ne kontrolira svoje vrijeme.

Njegove dane diktira njegov gospodar. Vrijeme ne pripada njemu. Zato u

jutarnjoj molitvi zahvaljujemo Bogu što nas nije učinio robom. Sloboda

počinje kada osoba ponovno preuzme vlasništvo nad svojim vremenom.

Nikad ne smijemo zaboraviti da je Pesah blagdan slobode, ali ne slobode

od nečega, nego, kako je From običavao govoriti, slobode za nešto.

Zapovjedivši Kiduš hahodeš (posvećivanje novog mjeseca), Bog je

židovskom narodu dao nešto revolucionarno: autoritet da sam oblikuje

sveto vrijeme. Kalendar više ne bi nametali kraljevi ili carstva. Tada naš

kalendar nije bio fiksni nego bi početak svakog mjeseca ovisio o

svjedocima koji bi vidjeli mladi mjesec (molad), odnosno židovski

parlament (Sanhedrin) bi određivao na osnovu svjedočenja dvije neovisne

grupe svjedoka kada počinje novi mjesec, a time i kada se događaju

blagdani u tom mjesecu. Bog je židovskom narodu predao ključeve

židovskog vremena.

Naši blagdani ne dolaze automatski. Ovise o proglašenju židovskog

naroda. Kao što Talmud uči, kada Sanhedrin posveti mjesec, tu odluku

slijedi i samo nebo. Nažalost danas, odnosno zadnjih 2000 godina, nakon

rušenja Hrama i nestanka Sanhedrina, židovski kalendar je postao fiksni,

sa unaprijed određenim datumima blagdana. Sloboda nije samo fizički

bijeg. To je transformacija u načinu na koji živimo. Slobodna osoba ne

bježi samo od ugnjetavanja; ona uči koristiti vrijeme sa svrhom, jer kako

nas From uči prava sloboda nije sloboda od nečega, nego sloboda za nešto.

Parašat hahodeš nas priprema za nadolazeći blagdan Pesaha i uči nas da

neophodan uvjet za oslobođenje naroda, ljudi prvo moraju shvatiti i

prihvatiti da samo vrijeme može i mora postati sveto. U tom stihu je

također nešto upečatljivo: ,,Ovaj mjesec je za vas!” Naglasak na ,,za vas” (za

židovski narod) je namjeran. Vrijeme u judaizmu nije apstraktno.

Namijenjeno je da ga iskuse i posvete ljudska bića. Svetost ne postoji sama

od sebe, već iz onoga što činimo unutar vremena. To vrijedi i danas.

Svjedoci smo da se svijet brzo mijenja. Političke strukture, savezi i

pretpostavke koje su se činile trajnima prije samo nekoliko godina

raspadaju se i nestaju i nastaju nove. Najlakše je osjećati da nam se

događaji jednostavno događaju, da smo putnici bez prava glasa, ali Parašat

hahodeš to osporava. Židovskom narodu, svima nama, dana je moć

oblikovanja vremena kroz svoje izbore i djela. Baš kao što je prvi korak

prema otkupljenju u Egiptu bio vraćanje vremena, svaka generacija mora

vratiti svoj osjećaj svrhe unutar povijesti. Kao što sam napomenuo naš

kalendar prvenstveno je lunarni, a sam mjesec je, za razliku od sunca,

ujedno i prekrasan simbol, čija obnova svakih 28 dana definira židovski

mjesec. Mjesec nestaje, tamni, a zatim se postupno vraća dok blistavom

svjetlošću ne osvijetli čitavo nebo. Židovska povijest slijedi sličan obrazac.

Dolaze tamna razdoblja, a ipak obnova uvijek slijedi. Kao što se mjesec

ponovno rađa svakog mjeseca, tako židovski narod posjeduje

jedinstvenu sposobnost otpornosti i obnove. Kako se približavamo Pesa-

hu, Božja poruka židovskom narodu, a preko nas i čitavom čovječanstvu,

je jasna: istinska sloboda znači više od bijega od samog ugnjetavanja

(ropstva u Egiptu). To znači preuzimanje odgovornosti za svoje vrijeme,

život sa svrhom i znanje da čak i u svijetu koji ne miruje imamo moć

pretvoriti obične dane u nešto smisleno. Zato nam je Bog još dok smo bili

robovi u Egiptu prvo dao u zadatak da formiranjem kalendara postanemo

gospodari svog vremena, a tek onda da se slavljenjem prvog Pesaha

pripremimo za konačan put u slobodu (Izlazak 12:3-11). Hebrejska

riječ za blagdan je ,,Moed”, doslovno ,,fiksno vrijeme”. Implicitno u tome je

ideja da židovski kalendar nije linearan. Ne krećemo se jednostavno kroz

vrijeme, gdje blagdan ,,obilježava određeni događaj”. Umjesto toga,

židovsko vrijeme je ciklično; svake se godine vraćamo toj duhovnoj

stvarnosti, iskorištavamo energiju dana i ponovno proživljavamo iskustvo.

Svaki naš blagdan je u svojoj biti transformacijsko iskustvo, te je prilika

za osobni rast. Postoji nekoliko različitih obrazaca koji se pojavljuju u

židovskoj godini. Najočitiji je skup od tri hodočasnička blagdana: Pesah,

Šavuot i Sukot. Tora (Izlazak 34:23) nam govori da se tih dana svi

sposobni ljudi trebaju pojaviti u Šatoru sastanka (kasnije Hramu) na

nacionalnoj proslavi služenja Bogu. Na hebrejskom se to naziva Šaloš

regalim, što bi doslovno mogli prevesti kao ,,Tri pješačenja”. Suština

hodočašćenja je u pješačenju i na kraju u susretu s Bogom. Drugi uočljiv

obrazac u židovskoj godini prati povijesne događaje koji su se dogodili

židovske 2448. godine (1312. pr.n.e.): 15. nisana , jer su na taj datum

Izraelci slavili prvi pashalni seder i bili oslobođeni iz Egipta; 6. sivana, jer

pedeset dana kasnije, židovski narod stajao je na gori Sinaj i dobio Toru,

dok se Mojsije zatim popeo na planinu kako bi primio daljnje upute; 17.

tamuza, jer je na taj datum četrdeset dana kasnije, narod sagradio

idolopokloničko Zlatno tele, a Mojsije je razbio ploče s Deset zapovijedi

koje je Bog osobno napisao; 1. elula, jer je Mojsije završio 40 dana na gori

Sinaj, moleći Boga da oprosti židovskom narodu grijeh Zlatnog

teleta; 10. tišreja, jer se Mojsije spustio s gore Sinaj nakon trećeg niza od

40 dana noseći novi set ploča s Deset zapovijedi kao znak da je Bog

oprostio židovskom narodu. Ovaj dan je nakon toga postao poznat kao

Jom kipur (Dan pomirenja).

Ako pogledamo u Toru, vidjet ćemo da hebrejski mjeseci nemaju imena.

Umjesto toga, imaju brojeve, računajući od mjeseca nisana, koji je opisan

kao ,,prvi mjesec” (Izlazak 12:2). Imena koja danas koristimo su

babilonskog podrijetla, a Židovi su ih prihvatili i prilagodili tijekom

babilonskog progonstva, oko 400. godine nove ere. Ironično, neka od njih

su imena babilonskih idola. Ipak, iako su imena mjeseci lingvistički

babilonska, Židovi su ih usvojili s razumijevanjem da su to božanski

nadahnuta imena. Zanimljivo je da zapravo postoje dva načina gledan-

ja na židovsku godinu. Jedan je promatrati godinu kao da počinje s Roš

hašanom, odnosno u jesen prvog dana sedmog mjeseca židovskog

kalendara (1. tišrija). Međutim, vidjeli smo da se Tora odnosi prema

nisanu kao ,,prvom mjesecu”, koji se podudara s Pesahom koji mora biti

u proljeće (aviv). I kako ove dvije ideje istodobno egzistiraju? Talmudski

mudraci to rješavaju tako da židovski kalendar broji ,,nove godine” prema

tišreju (Roš hašana), sedmom mjesecu u kalendaru, a redoslijed mjeseci

brojimo prema nisanu, koji je ujedno i prvi mjesec u našem kalendaru. 1.

nisan još nazivamo i Nova godina kraljeva.

Sada ćemo kalendar povezati s Pesahom koji prema Tori moramo

obilježiti u proljeće. 15. nisana počinje Pesah poznat kao ,,blagdan

slobode” u spomen na židovski egzodus (Jecijat Micrajim) iz Egipta

nakon 210 godina ropstva (ukupnog boravka 430 godina). Pesah

smatramo ,,rođenjem” židovske nacije, a njezine lekcije o borbi za identitet

i dalje čine osnovu židovske svijesti i 3300 godina nakon događaja, dok su

većina Tora zapovijedi podsjetnik na to. Pesah je osmodnevni praznik (u

Izraelu sedam dana). Ime potječe od činjenice da je tijekom posljednjeg

udarca, smrti prvorođenaca, Bog ,,zaobišao” ili ,,prešao” preko židovskih

domova. Šabat prije Pesaha naziva se Šabat hagadol (Veliki Šabat). Time

obilježavamo dan (10. nisana) kada je svaka židovska obitelj uzela

pashalno janje i vezala ga ispred kuće da ga svi Egipćani vide,

pripremajući se za pashalni seder koji bi se održao pet dana kasnije. Dani

(i tjedni) prije Pesaha provode se čišćenjem doma od sveg hameca

(proizvoda od kvasnog zrna), jer su oni zabranjeni za konzumaciju (pa

čak i posjedovanje) tijekom cijelog Pesaha. Odlažemo (ili prodajemo) sav

kruh, kolačiće, tjesteninu, pivo itd. i kupujemo samo proizvode označene

kao ,,Košer za Pesah”. Kako bismo izbjegli bilo kakve probleme s

hamecom, svaka obitelj ima i posebne setove posuđa i lonaca za Pesah. U

noći prije Pesaha (14. nisana) obavlja se završni pregled doma, koji se

naziva Bedikat hamec (traženje hameca). Nakon toga slijedi izjava o

poništavanju sveg eventualno zaostalog hameca. Sljedećeg jutra,

jedenje hameca postaje zabranjeno od sredine jutra, a sav preostali hamec

se spaljuje (Sraifat hamec). Nakon toga slijedi završna izjava o

,,poništavanju hameca”. Kada je u pitanju veći financijski gubitak, moguće

je prodati svoj hamec ne Židovima prije Pesaha (Mehirat hamec). To mora

biti pravno valjana prodaja. Svaka hrana koja se prodaje mora se staviti u

ormar i zalijepiti trakom. Na kraju Pesaha mehanizam u prodaji

omogućuje da se hamec vrati u židovsko vlasništvo. Ovaj postupak je

složen i trebao bi ga provoditi samo kvalificirani rabin. Prodaja hameca ne

Židovu se uvriježila u srednjem vijeku kada su Židovi bili glavni

proizvođači hmelja za pivo. Dan prije Pesaha običaj je da svi židovski

prvorođeni muški poste, u spomen na smrt svih prvorođenih Egipćana. U

praksi mnogi imaju običaj prisustvovati dovršetku talmudskog

traktata (sijum) i to im onda omogućuje prekid posta kako bi se proslavio

sijum.

Pesah se obilježava razrađenim Sederom prve dvije noći (u Izraelu samo

prve noći). Seder (doslovno ,,red”) osmišljen je kako bi svakom Židovu

pružio iskustvo ,,prelaska iz ropstva u slobodu”. Čitamo Hagadu, pričamo

priču o Izlasku iz Egipta te jedemo simbole ropstva i slobode. Jedemo

gorko bilje kako bismo se prisjetili surovog egipatskog ropstva te

pijemo četiri čaše vina, što odgovara četiri izraza slobode spomenuta u

Tori (Izlazak 6:6-7). Na Sederu je posebna micva jesti macu. Najčešći

razlog za jedenje mace je taj što su se u jutro Izlaska Židovi toliko

žurili iz Egipta da kruh nije imao vremena narasti. Tijekom tjedna Pesaha

također jedemo macu umjesto našeg uobičajenog kruha, zato je drugo

ime za te dane Hag hamacot (Blagdan beskvasnog kruha). Seder večer je

vrhunac židovske edukacije i najbolji primjer prijenosa usmene tradicije

s jedne generacije na drugu, odnosno prenos židovske tradicije s djeda

na unuka. Međudani Pesaha nazivaju se Hol haoed, doslovno ,,blagdani

koji nisu praznici”. Ideja je da iako cijeli tjedan ne nosi zabranu kreativne

aktivnosti (melaha) kao prva dva i zadnja dva dana, festival bi ipak trebao

biti posebno vrijeme ograničenog uključivanja u svakodnevne poslove.

Stoga tijekom Hol hamoeda ljudi nose svoju blagdansku odjeću, molitvene

službe se produžuju, proučavanje Tore se povećava, a rad se smanjuje,

iako nije zabranjen. Sedmog dana nakon Izlaska iz Egipta, Židovi su došli

do pravog raskrižja: prostrano More trstike (Jam suf) ispred njih i

faraonova vojska koja ih je progonila iza njih. More se čudesno

razdvojilo i Židovi su prošli po suhom. I isto tako čudesno, more se

zatvorilo i potopilo egipatske vojnike koji su ih progonili. Danas je

sedmi dan Pesaha (plus 8. dan u dijaspori) Jom tov (praznik), s

postojećim ograničenjima rada. Dva dana nakon što su Židovi prešli More

trstike, 21. nisana stigli su u Maru. Tamo su primili nekoliko zapovijedi,

jedna od njih bila je da poštuju Šabat. Prvi Šabat slavljen je 24. nisana

1312. g. p.n.e. Ljudi me često pitaju za značenje Pesah šeni (Drugi

Pesah) koji se spominje u Tori. U Mojsijevo vrijeme, određeni Židovi nisu

mogli prinijeti žrtvu pashalnog janjeta jer su se zarazili (privremenom)

duhovnom nečistoćom (,,tuma” na hebrejskom). Kao takvi, dobili su

,,drugu priliku” da prinesu pashalno janje, mjesec dana kasnije, 14. ijara.

Taj dan poznat je kao Pesah šeni. Danas nema nikakvu svrhu, osim da

nas uči nas velikom načelu Tore: da iako možemo pogriješiti, Bog nam

daje priliku da se ispravimo. Danas neki Židovi na taj dan jedu maces.

U spomen na tragičnu smrt učenika rabina Akive koji su umrli od zaraze u

tjednima između Pesaha i Šavuota zbog nepoštivana jedni drugih, tijekom

ovog razdoblja održava se nekoliko običaja žalovanja. Tijekom tog

razdoblja ne održavaju se vjenčanja te poput ožalošćenih ne šišamo kosu

niti uživamo u zvuku glazbe. Od jedne do druge zajednice običaji se

razlikuju u pogledu zabranjenih aktivnosti i datuma tijekom kojih se

žalovanje obilježava. Također kao pripremu za blagdan Šavuot i dobivanje

Tore (Matan Tora) proučavamo jedno od šest poglavlja Talmudove Etike

otaca (,,Pirkei avot”) poslijepodne svakog od šest Šabata između Pesaha

i Šavuota. U molitveniku dr. Šalom M. Freibergera možemo ih naći na str.

239 pod imenom ,,Rečenice otaca”. Mnogi me (se) pitaju zašto je danas

važno biti dio Sedera? I ja im uvijek odgovaram da samo osoba koja ima

vezu sa svojom prošlošću, svojim narodom i svojim korijenima može biti

slobodna i samo slobodna osoba ima snagu djelovati na korist čitavog

čovječanstva. Seder završavamo molitvom (izjavom) ,,da ćemo slijedeće

godine biti u Jeruzalemu!”. Spoznaja da još imamo problema i nevolja nas

ne sprječava od zahvaljivanju Bogu za Njegovu milost u prošlosti,

sadašnjosti i budućnosti, za Njegova obećanja, kako ona ispunjena, tako i

ona još ne ispunjena. Pesah, kao i ostali naši blagdani, označavaju

jedinstvo naroda Izraela, posebnost našeg odnosa s Bogom i našu

predanost Tori i micvot. Završiti ću s najpoznatijim pitanjem u Hagadi

,,Ma ništana halajla haze?”, odnosno ,,po čemu je ovaj Pesah različit od svih

drugih Pesaha do sada”? Povijesno gledano razlikujemo Pesah koji su naši

praoci proslavili još kao robovi u Egiptu, pa Pesah u pustinji, zatim Pesah

u Izraelu tijekom postojanja Hrama, pa nakon uništenja Hrama, Pesah u

dijaspori, korona Pesah. Svaki od tih Sedera imao je svoje specifičnosti u

ovisnosti o povijesnim okolnostima u kojima se židovski narod našao, ali i

nešto jedinstveno, a to je zajedništvo, fizičko i duhovno. I po čemu se

ovogodišnji Seder razlikuje od svih dosadašnjih? O tome ćemo govoriti na

samom Sederu. I zato nas pozivam da dođemo u naš drugi dom, u zgradu

ŽOZ-a da zajedno izađemo iz Egipta te zajedno proslavimo Pesah.

Iako danas više nismo fizički robovi i dalje robujemo raznim stvarima,

nažalost, često robujemo i samima sebi. Zato svima čestitam Pesah sa

željom da se oslobodimo svega što nas sputava i sprječava u ostvarivanju

naših potencijala, jer jednog dana, kako nas uči naša tradicija, kad

navršimo 120 godina i nađemo se pred Nebeskim sucem, nećemo biti

suđeni zato što nismo postali kao Moše Rabenu (Mojsije, naš učitelj), nego

zato što nismo ispunili sve svoje potencijale i što nismo postali ono što

smo mogli postati. I za kraj nam svima upućujem Kohenski (svećenički) blagoslov:

,,Blagoslovio nas vječni i čuvao nas!

Obasjao nas vječni licem svojim i bio nam milostiv!

Obratio nam vječni lice svoje i dao nam mir!“

HAG PESAH SAMEAH!/ SRETAN PESAH!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević