Iz rabinova pera

B’’H

Dragi moji! Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima! Puno ljubavi i zdravlja!

Danas je 20. dan brojanja Omera, još 30 dana nas dijeli od Šavuota (22. i 23.05.2026.), blagdana kojim prvenstveno obilježavamo dobivanje Tore (Matan Tora), kako Pisane (Tora še’bi’htav ) tako i Usmene (Tora še’be’al pe), na brdu Sinaj prije nešto više od 3330 godina (2448. g židovskog kalendara). Šavuot se razlikuje od ostalih židovskih blagdana po tome što nema fiksni datum, nego njegov datum ovisi o datumu Pesaha. Znamo da je Šavuot 50. dan poslije prvog dana Pesaha, što nam još ne daje točan datum. Tijekom postojanja Hrama u Jeruzalemu, novi mjesec ne bi počeo dok Sanhedrin (Židovsko vjersko i zakonodavno vijeće) ne bi proglasio njegov početak. Svjedoci (dvije odvojene i nepovezane grupe) su morali osobno vidjeti mladi mjesec i o tome izvijestiti Sanhedrin, koji bi nakon pažljive provjere njihovog svjedočenja i usporedbe s kalendarom, proglasio početak novog mjeseca (Roš hodeš), te poslao glasnike na sve strane Izraela da obavijeste ljude o početku mjeseca i datumima praznika koji padaju u tom mjesecu. Tako da je Šavuot mogao pasti 5., 6. ili čak 7. sivana, ovisno o tome da li su nisan i ijar (židovski mjeseci koji prethode mjesecu sivanu) te godine imali imali 29 ili 30 dana. S obzirom da već 2000 godine nemamo niti Hram niti Sanhedrin, danas početak mjeseca (Roš hodeš) i datume blagdana određujemo prema unaprijed određenom židovskom kalendaru, tako da danas Šavuot uvijek pada na 6. sivan. Šavuot je, uz Pesah i Sukot, jedan od tri hodočasna blagdana (Šaloš regalim), kad je čitav Izrael dolazio u Jeruzalem noseći prve plodove u Hram (Izl: 23:16; Br:28:16). Ovdje želim naglasiti da u čitavoj Bibliji Šavout se ne obilježava kao blagdan Božje objave na Sinaju i dobivanje Tore, nego samo kao blagdan Prvih plodova (Hag habikurim).

Na mnogo načina Šavuot slavi sam Erec Izrael. To je vrijeme kada zahvaljujemo B-gu na Njegovoj darežljivosti i velikodušnosti prema narodu Izraela. Donošenje prvih plodova (bikurim) u Hram je bilo iskazivanje svetosti (posebnosti) zemlje Izraela, jer šavuotno prinošenje prvih plodova u Hramu pred svećenicima (Kohanim) nije uključivalo sve vrste plodova, nego samo plodove 7 vrsta kojima se zemlja Izrael ponosi: ,,pšenica, ječam, grožđe, smokve, šipak, masline i datule“ (Ponz: 8:8 ).

Detaljne instrukcije koje su se ticale ovog važnog događaja možemo pronaći u Petoj Mojsijevoj knjizi (Ponovljeni zakon) u 26. poglavlju.

Preporučam pažljivo čitanje. Ceremonija donošenja prvih plodova se održavala u posebnom dijelu Hrama, dijelu poznatom pod imenom ,,između zida i oltara“. To područje je imalo posebnu svetost i ulaz je bio dozvoljen samo Kohanim i Levitima, a bio je zabranjen običnim Izraelcima. (Napomena: židovski narod se dijeli na Kohanim, svećenike, Levite, pripadnike plemena Levi i Izrael, ostatak naroda). Ali kako se micva (zapovijed) za prinošenje prvih plodova razlikuje od svih ostalih prinošenja prinosa i žrtava, ne samo da je običnim Izraelcima bilo dozvoljeno ući u taj prostor, nego im je bilo zapovjeđeno da ispune svoju obavezu na tom svetom mjestu.

Nakon rušenja Drugog hrama prinošenje prvih plodova više nije bilo moguće i obilježavanje Šavuota se fokusiralo na obilježavanje najvažnijeg događaja u našoj povijesti, davanje Tore (Matan Tora) na brdu Sinaj. Šavuot je kulminacija sedmotjednog brojanja Omera i sama riječ Šavuot to obilježava (,,šavuot“ znači ,,tjedni“), jer od Pesaha do Šavuota brojimo 7 tjedana, a sam Šavuot pada na 50. dan. Pesah je prvi blagdan u židovskoj vjerskoj godini koja je počela 1. nisana (19.03.2026.) Od drugog dana Pesaha (16. nisana/ 03. travnja) započinjemo pripreme za Šavuot, točnije, počinjemo s brojanjem Omera (S’firat ha’omer). Brojanje Omera je glasno brojanje svakog od 49 dana između Pesaha i Šavuota. Ova micva proizlazi iz Tora obaveze da brojimo 49 dana, počevši s danom prinošenja žrtve od ječma (drugog dana Pesaha), koja se prinosila u Hramu u Jeruzalemu, do dana prinošenja žrtve od pšenice, koja se prinosila na Šavuot. Omer je volumenska mjera za količinu. Zapovijed za brojenje Omera je zapisana u Levitskom zakonu (23:15-16). Čim padne noć, pojavom tri zvijezde na nebu (Cet hakohavim), govorimo blagoslov za brojanje Omera: ,,Baruh Ata, Adonai, Eloheinu, Meleh haolam, ašer kidešanu bemicvotav vecivanu al s’firat Ha-omer“ (,,Blagoslovljen si Ti, Gospode, Bože naš, Kralju svijeta, koji si nas posvetio Svojim zapovijedima i zapovijedio nam brojanje Omera“). Zatim govorimo koji je dan brojanja i koji tjedan, npr. ,,Danas je 23. dan, što su 3 tjedna i dva dana brojanja Omera “. Omer se može moliti na bilo kojem jeziku (iako se preporuča na hebrejskom), jer onaj koji broji morao bi razumjeti što govori.

U molitveniku dr. Šaloma M. Freibergera na str. 358 se nalazi brojanje Omera prema hebrejskim datumima. Period brojanja Omera se smatra vremenom punim potencijala za osobni unutarnji rast, i svatko od nas bi trebao to vrijeme posvetiti radu na sebi i svojim karakternim osobinama, promišljanjima o sebi, svojem odnosu prema Bogu, kao i prema drugima. Kao pripremu za blagdan Šavuota, svakog Šabata između Pesaha i Šavuota čitamo i proučavamo jedno od 6 poglavlja talmudskih ,,Izrekaotaca“ (,,Pirke avot“), u kojima se nabrajaju 48 načina na koje čovjekstječe znanje Tore. Period brojanja Omera je također polu žalostan period za židovski narod. Tijekom tog perioda zabranjeno je šišanje, brijanje, slušanje muzike uživo, vjenčanja, zabave i ples. Prema našojtradiciji, razlog za to je sjećanje na smrt 24.000 učenika rabina Akive.

Tijekom ovog perioda, prema Talmudu, 12.000 hevruta (parova, židovskinačin učenja je u parovima) ubijeno je od strane Neba kao kazna jer su jedan na drugog gledali s visine, odnosno jer se nisu poštovali i uvažavali.

Važna lekcija za sve generacije i za sva vremena. Danas posebno. Lag Ba’omer, 33. dan brojanja Omera, se smatra za dan kada je pošast prestala i zato prestaje period žaljenja. Sefardi Lag Ba’omer nazivaju Lag La’omer, te neki Sefardi nastavljaju period žalovanja i do 34. dana Omera (Lag da’omer) i tek tada počinju sa slavljem. Pored veze s prestankom stradavanja učenika rabina Akive, Lag ba’omer obilježava godišnjicu smrti (jorcajt ili hilula) rabina Šimona bar Johaja. Nakon smrti svojih 24.000 učenika, rabin Akiva je podučavao 5 posebnih učenika, među kojima je bio i rabin Šimon bar Johaj, koji je kasnije postao najveći rabin svoje generacije. Prema tradiciji on je tvorac ,,Zohara“ (,,Sjaj“), najvažnije i najsvetije knjige Kabale, i na dan svoje smrti on je svojim učenicima otkrio najdublje tajne Tore. Prema ,,Zoharu“, čitav taj dan dok je podučavao svoje učenike kuća rabina Šimona je bila ispunjena vatrom i svjetlom, i na kraju dana vatra se ugasila i rabin Šimon je umro. Narednih godina njegovi su učenici na godišnjicu njegove smrti običavali paliti velike vatre i proučavati Zohar u želji da ožive atmosferu i iskustvo svjetla i mistične objave tog dana. Iako je u židovstvu smrt cadika (pravednika), kao i smrt svakog čovjeka, tužan dan, godišnjica smrti Šimon bar Johaja na Lag ba’omer je postala blagdan, pale se velike vatre, i ljudi pjevaju i plešu.

Ponovo se rade vjenčanja (omiljen dan za vjenčanja), zabave, koncerti, izleti, ljudi se šišaju i briju. Ljudi u velikom broju posjećuju grob rabina Šimon bar Johaja u Meronu. U Izraelu Lag ba’omer je školski blagdan.

Obitelji idu na izlete u prirodu, djeca se igraju lukom i strelicama, pale se vatre, pravi roštilj. Toj sveopćoj židovskoj proslavi pridružuje se i naša Općina praveći roštilj. U Izraelu je veoma lako prepoznati da se približava Lag ba’omer po djeci koja tjednima prije počnu sakupljati drvenu građu.

Dan prije djeca podižu drvene gomile koje odrasli pale dolaskom noći. Od vremena rabina Isaka Lurie (Arizal, 16. st.) postao je običaj da se na Lag ba’omer u Meronu trogodišnji dječaci šišaju po prvi put (upšerin ili halake), a njihove roditelje časte vinom i kolačima. Oni koji ne mogu putovati u Meron upšerin rade u Jeruzalemu na grobu kralja Davida ili na grobu Šimon Hacadika. Ove godine Lag Ba’omer pada u utorak, 05.05. (18. ijara 5786.).

Šavuot je u neku ruku završetak blagdana Pesaha, pa je poznat i po imenu ,,Aceret“ (Završetak). Prema našoj tradiciji 6. sivana 2448. godine od stvaranja prvog čovjeka Adama, odnosno 1313 p.n.e., sedam tjedana poslije Izlaska iz Egipta, Bog se na brdu Sinaj objavio cijelom židovskom narodu. Tamo je čitav židovski narod, 600.000 vojno sposobnih muškaraca, sa svojim obiteljima, kao i duše svih budućih generacija Židova DIREKTNO iskusilo Božju objavu. Bila je to NACIONALNA OBJAVA, do danas jedinstvena pojava u ljudskoj povijesti. Sve druge objave bile su individualne, bez svjedoka, baziraju se na ljudskom vjerovanju i samim tim jako problematične. Jedan čovjek bi došao i objavio narodu da je Bog govorio s njim i da ga je poslao narodu s određenom misijom. U našem slučaju , čitav narod je čuo Boga na Sinaju kako im osobno govori prve dvije zapovijedi i svjedočili su Božjem komuniciranju s Mošeom i davanju njemu ostalih osam, s ciljem da im ih on prenese, jer za sve prisutne, izuzev Mošea, to je bio prejaki doživljaj za njihova osjetila.

Nakon Objave i sklapanja Saveza (Brita) s Bogom, Moše se penje na brdo Sinaj, gdje će boraviti slijedećih 40 dana i noći i primiti dodatne Tora propise, kao i njihova objašnjenja. Ta objašnjenja čine sadržaj Usmene Tore. Ako pažljivije iščitamo stihove u Tori (Knjiga izlaska 19:9) vidjet ćemo vjerojatno na svoje veliko iznenađenje da svrha Objave na Sinaju zapravo nije bilo sklapanje Saveza između Boga i židovskog naroda, nego da sav židovski narod prisustvuje Božjem komuniciranju s Mošeom i da se na taj način osvjedoči da je osobno Bog inaugurirao Mošea u glavnog proroka Izraela, i da zbog toga nikad ne dovodi Mošeove riječi u sumnju.

To je i jedan od 13 Principa vjere (7. princip), koji kaže da je proroštvo Mošea, našeg učitelja, istinito i da je on, Moše otac svih proroka, koji su bili prije njega i onih koji će doći poslije njega, jer oni koji će doći poslije njega se moraju pozivati na njega, a o onima prije njega znamo jedino kroz njegove riječi. Davanje Tore je bio događaj nevjerojatnih proporcija kako za židovski narod tako i za cijeli svijet. Taj događaj je zauvijek obilježio židovski narod dajući mu jedinstven karakter, vjerovanje i sudbinu.

I tijekom proteklih 3330 godina od Sinaja Tora ideali: monoteizam, pravda, briga za druge, odgovornost i jednakost su postali moralni temelji Zapadne civilizacije. Predsjednik SAD-a Calvin Coolidge je rekao da su židovskom žbukom cementirali temelje američke demokracije.

Talmudski mudraci nisu pisali posebne knjige filozofske ili svjetonazorske tematike. Za to im je služio Sidur, židovski molitvenik. U Kidušu za određeni židovski blagdan ili festival bi naglasili njegovu bit, pa su npr. za Pesah napisali ,,Zman herutenu“, ,,vrijeme naše slobode“; za Sukot ,,Zman simhatenu“, ,,vrijeme naše radosti“; a za Šavuot ,,Zman Matan Toratenu“, ,,vrijeme dobivanja naše Tore“. Zašto ne ,,Zman Kabalat Toratenu“, ,,vrijeme primanja naše Tore“? Zašto davanje, a ne primanje? Što su nas naši talmudski mudraci željeli podučiti birajući davanje a ne primanje?

Koja se tajna tu krije? Kao uvijek u Židovstvu, ne postoji pitanje na koje postoji samo jednoznačni odgovor, tako i ovdje postoji više raznih pristupa. Meni se osobno najviše sviđaju slijedeća dva. Kao prvo, kao što Majmonides (Rambam) donosi u svojih 13 Principa vjere, Tora je data samo jednom na Šavout prije 3330 godina Mošeovoj generaciji, ali svaki

Židov u svakoj generaciji prima Toru osobno svaki put kad je proučava.

Drugi odgovor kaže, Tora je svakom Židovu data u jednakoj količini, ali je svaki Židov ne prima jednako. Dok je neki Židovi razumiju bolje od drugih, dotle je se drugi Židovi drže više od drugih.

Skoro sam zaboravio odgovoriti na glavno pitanje, kako slavimo Šavuot?

Šavuot je punopravni Jom tov (Praznik, Festival) i kao takav ima većinu istih ograničenja kao za Šabat, npr. pisanja itd., ali je dopušteno pripremanje hrane (npr. kuhanje), pa čak i pušenje. Talmudski mudraci kažu da svaki festival sadrži u sebi pola za Boga (molitva), a drugu polovinu za ljude (hrana) i zato je dopušteno njeno pripremanje uključujući kuhanje, ali s ograničenjem da plamen moramo prenijeti s već postojećeg plamena, koji je upaljen prije početka Šavuota. U Izraelu

Šavuot traje jedan dan, a izvan Izraela dva dana. Rasprostranjen je običaj biti budan cijelu noć učeći Toru, jer na taj način kako kaže Kabala ispravljamo (radimo tikun) pogrešku naših predaka koji su tu noć uoči

Objave na Sinaju proveli u krevetu mirno spavajući. Budući da je Tora put do samousavršavanja, noćno Šavuotno učenje naziva se još i ,,Tikun leil Šavuot“, što bi mogli prevesti kao ,,čin samousavršavanja u noći Šavuota“.

Oni koji su proveli cijelu noć učeći Toru izgovaraju jutarnju molitvu s izlaskom sunca, što je najranije dozvoljeno vrijeme i na taj način izražavaju oduševljenje židovskog naroda za primanjem Tore.

Tijekom mojih rabinskih studija u Jeruzalemu to mi je uvijek, svaki Šavuot, bio najuzbudljiviji moment. U sinagogi na Šavuot u jutarnjoj molitvi čitamo biblijsku knjigu Rut. Rut je bila nežidovka, koja je zbog ljubavi prema Bogu i Tori, kao i židovskom narodu, postala i sama Židovka. Tora nagovještava da su duše svih Židova kao i svih eventualnih obraćenika bile prisutne i na Sinaju, kao što u Ponovljenom zakonu (29:15) piše: ,,Sklapam (savez) s onima koji su danas ovdje pred Gospodinom, Bogom našim, i s onima koji danas nisu ovdje“. Rut ima dodatnu povezanost sa Šavuotom, jer je postala predak kralja Davida, koji je rođen, a i umro je na Šavuot. Za Šavuot je uobičajeno da se sinagoge ukrašavaju granama i cvijećem. To je zato što je planina Sinaj procvjetala cvijećem na dan kada je dana Tora.

Svaki židovski praznik povezan je s određenom vrstom hrane, koja ima i neku simbolični značaj. Tako je i sa Šavuotom. Postoji univerzalna židovska tradicija da se na Šavuot jede mliječna hrana. Rabini daju razne razloge. Ali o tome ćemo više drugi put.

Za kraj, zapitajmo se, koja bi bila poruka Šavuota, danas za nas? Jedna od mojih omiljenih rubrika za čitanje su pitanja koja ljudi postavljaju rabinima. Ovaj put mi pažnju nije privuklo pitanje, nego rabinov odgovor.

Čovjek je pitao: Zašto se religiozni Židovi boje pasa? Jer, kako on kaže, kad god bi sa svojim psom prošao pored neke židovske ortodoksne obitelji, sva bi se djeca panično sakrila iza majčine suknje. Mislio je da postoji neko praznovjerje. Rabin mu je mogao odgovoriti govoreći o ritualnoj čistoći i nečistoći, ali nije, nego je povukao paralelu između psa i sebe rekavši da on točno zna kako se osjeća pas čovjeka koji je postavio pitanje. I objasnio mu je da i on često doživljava istu reakciju od mnogih Židova. Kao što se ortodoksni Židovi boje pasa, tako se mnogi ne ortodoksni Židovi ,,plaše“ rabina. Mora da ima nešto što je zajedničko između pasa i rabina što oboje ispunjava Židove strepnjom i strahom. I nije u pitanju dlaka na licu. Ljudi se boje nepoznatog. Velika većina ortodoksnih porodica nema kućnih ljubimaca. Možda zato što te obitelj imaju mnogo djece, možda zato što je nezgodno brinuti se o životinjama na Šabat ili je to možda samo kulturološka stvar, ali osim neobičnih zlatnih ribica, kućni ljubimci su rijetki u ortodoksnim zajednicama. Dakle, oni koji nisu navikli na pseće društvo često se boje pasa. Ljudi se iz istog razloga boje rabina. I pse i rabine vole oni koji ih poznaju, a onim drugima, koji ih ne poznaju ulijevaju strah. Ali tu sličnost završava. Osnovni uzroci ova dva straha vrlo su različiti, gotovo suprotni. Strah od pasa (cinofobija) dolazi od straha odugriza. Strah od rabina (rabinofobija) proizlazi iz straha od nadahnuća.

Mnogi se Židovi najviše plaše da bi im se moglo svidjeti ako nauče malo o Židovstvu. A ako im se svidi, mogli bi poželjeti još. A ako žele više, možda će početi živjeti židovskije. To znači promjenu, a svaka promjena, čak i nabolje, zastrašuje. Lijek za cinofobiju je igra s nekoliko pasa i uvidjeti danema osnova za vaš strah. Ali, lijek za rabinofobiju je zaviriti u judaizam i zapravo dopustiti da se ostvari vaš najveći strah - svidjet će vam se i željetćete još. Samo hrabro. Možda je ovaj Šavout vaša prilika. Pridružite nam se u učenju. I ne bojte se promjena!

Hag Šavuot Sameah! / Sretan Šavuot!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević