Dragi prijatelji, Šalom Alehem! Mir s vama! Dobrodošlica i blagoslov svima!

Upravo sam se vratio sa Mirogoja gdje smo održali komemoraciju povodom Jom Hašoa. Ovaj tekst pišem pod jakim utjecajem same komemoracije te nadahnutih riječima prof. dr. Krausa. Zato bih na samom početku napisao par redaka povodom samog dana. Svi mi smo upoznati sa njegovim kolokvijalnom imenom Jom Hašoa, ali malo nas zna njegovo puno ime i što se krije iza njega. Puno ime je Jom hazikaron laŠoa ve-laGvura, Dan sjećanja na veliko stradanje (Holokaust) i Herojstvo. Taj dan se obilježava kao židovski dan sjećanja na oko šest milijuna Židova ubijenih u Holokaustu od strane nacističke Njemačke i njenih suradnika, te na židovski otpor u tom razdoblju. U Izraelu je to nacionalni dan sjećanja.

Prve službene komemoracije održane su 1951., a obilježavanje tog dana utvrđeno je zakonom koji je donio Kneset 1959. Održava se 27. nisana (koji pada u travnju ili svibnju), osim ako 27. ne bi bio susjedni dan Šabatu, u kojem slučaju se datum pomiče za jedan dan. Godine 1951. Kneset je počeo raspravljati o odabiru datuma za Dan sjećanja na Holokaust. 12. travnja 1951., nakon što su također uzete u obzir mogućnosti desetog teveta (Asara betevet), 14. nisana, koji je dan prije Pesaha i dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu (19. travnja 1943.), te 1. rujna, datuma kada je počeo Drugi svjetski rat, Kneset je donio rezoluciju kojom se 27. nisan po hebrejskom kalendaru, tjedan dana nakon Pesaha, a osam dana prije Dana neovisnosti Izraela (Jom hacmaut), proglašava godišnjim Danom sjećanja na Holokaust i ustanak u varšavskom getu. Izrael kao mla- da država koja se od svog prvog dana bori za svoj opstanak tražila je nešto pozitivno, nešto aktivno, nešto što će razbiti ideju da su ''Židovi išli kao ovce na klanje'', te zato Dan stradanja povezuje sa ustankom u getu, bez obzira što je sam ustanak tragično završio. U ljeto 1942. oko 300.000 Židova deportirano je iz Varšave u Treblinku. Kada su izvještaji o masovnim likvidacijama i ubojstvima u logorima procurili u Varšavski geto, počeo se stvarati organizirani otpor koji je uspio prokrijumčariti skromnu količinu oružja u geto. Dana 14. nisana 1943., na Erev Pesah, preostalih 35 000 Židova u Varšavskom getu (od prvotnih 450000) pokrenuli su organizirani ustanak i otjerali naciste kišom metaka kada su došli započeti konačno uklanjanje svih Židova. Židovski otpor trajao je 27 dana. Herojski otpor održan je u podzemnom bunkeru ispod ulice Mila 18, gdje je smrt dočekalo stotine boraca, uključujući i 24-godišnjeg vođu ustanka Mordechaia Anileviča. Iako je Geto spaljen do temelja do 3. ijara, nekoliko preživjelih sakrilo se u ruševinama i pucalo na naciste još dva mjeseca. O tim događajima preporučam roman Leona Urisa ''Milla 18''.

S obzirom da je 14. nisan kao i cjelokupno vrijeme Pesaha vrijeme radosti te zato nije pogodno vrijeme za održavanje komemoracije, izraelska vlada odredila je 27. nisan kao svoj službeni "Dan sjećanja na Holokaust i hrabrost", želeći poslati poruku svima da će se izraelski narod uvijek boriti za svoj ostanak i da se nikad neće predati. Sada bih želio napisati i par riječi o posljednjem Sederu u Varšavskom getu. Preživjeli svjedoče o epskom Sederu održanom u podzemnim bunkerima dok su nacisti krenuli u likvidaciju posljednjih Židova Varšavskog geta. U travnju 1943., na vrhuncu ''konačnog rješenja'', uz zvukove tenkovske granate i pucnjavu oko sebe, posljednji preostali Židovi Varšave okupili su se zajedno u bun- kerima ispod svog opkoljenog geta kako bi proživjeli svoje posljednje sate kao ponosni Židovi, čitajući Pashalnu Hagadu . U satima koji su uslijedili, oni će ustati u jednom od najfascinantnijih pothvata otpora u povijesti.

Šačica Židova koji su preživjeli posljednji nacistički napad na Varšavu, nekoć glavno središte židovskog života, ovu noć drži Seder, koji se više nego Seder održan bilo kada ranije u našoj bogatoj povijesti urezao u kolektivno sjećanje židovskog naroda kao svjedočanstvo snažnog poziva Pesaha na povezivanje s obitelji, poviješću, tradicijom, a iznad svega s nadom i šaljući poruku budućim generacijama ''živjeti će ovaj narod''. Svakog Pesaha tijekom nacističke okupacije Varšave, koja je započela u listopadu 1939., židovska zajednica davala je sve od sebe da proslavi taj blagdan po svim židovskim propisima. Čak i nakon što su Židovi bili stjerani u geto koji je zauzimao samo 2,5% površine grada, podvrgnuti užasnoj gladi i bolestima, u geto je u tjednima prije Pesaha prokrijumčarena dodatna hrana bez kvasca. Čak bi bilo napravljeno nekoliko tvornica macesa, osiguravajući zajednici, koja je na svom vrhuncu brojala gotovo pola milijuna ljudi, da tijekom noći Sedera mogu jesti taj ''kruh slobode''. Unatoč gladi, tifusu i dizenteriji, život Židova u getu se nastavljao. Proslava Pesaha u travnju 1943. bit će posljednja za Židove Varšavskog geta, iako je zajednica već tada bila neprepoznatljiva u usporedbi s predratnom. Gotovo godinu dana ranije Adam Czierniakow, šef Judenrata, židovskog vijeća koje su imenovali nacisti, počinio je samoubojstvo nakon što je čuo za nacističke planove, ostavivši poruku svojoj ženi da "neće biti krvnik izraelske djece." Nacisti su od tada započeli zastrašujući program likvidacije geta deportirajući između 5.000 i 6.000 Židova dnevno u logor smrti Treblinka gdje su u plinskim komorama ubijani unutar sat vremena nakon dolaska.

Dana 18. siječnja 1943. nacisti su pokušali odvesti još 8 000 Židova, ali su ovaj put članovi novoosnovanog židovskog otpora pucali na SS stražare i nacisti su ponovno razmislili o svojim planovima, ojačavši svoju vojnu nazočnost, odgodivši konačnu likvidaciju geta do Pesaha. Dana 18. travnja 1943., kada je stigla vijest da su Nijemci u Varšavi smjestili vojsku sprem- nu isprazniti geto, pripadnici podzemnih pokreta otpora stavili su se u stanju visoke pripravnosti. Dok su na krovovima bili stacionirani Židovi koji su pratili svaki neprijateljev pokret, dotle su u podrumima ispod geta Židovi bili zauzeti pričanjem priče o Izlasku iz Egipta kao simbola vlastite borbe za dostojanstvo, ponos i nadu. Roma Frey, jedna od preživjelih, koja je tog Pesaha imala 24 godine, se prisjeća kako su ona i njezina obitelj dali sve od sebe kako bi podrum bili što ljepši za praznik: "Pokušali smo uz svijeće na stol staviti i bijeli stolnjak. Stol je bio napravljen od drvene daske koja je ležala na nekoliko stvari ispod." Preživjela je Holokaust i nakon rata preselila se u Melbourne. Još je dodala: ''Priznali smo i sebi i B-gu i sebi da želimo čuvati tradiciju. To je ono što smo osjećali u srcu, sjetili smo se svojih djedova, teških vremena, ropstva i našeg ropstva, a evo, jedva da imamo nade da preživimo još samo jedan dan ili noć.'' S obiteljima koje su desetkovane deportacijama, preostali Židovi su se okupili, oslanjajući se na one koji su znali Hagadu napamet da ih vode. Mnogi su pohrlili u dom poštovanog rabina Eliezera Yitzchaka Meisela, koji je godinama ranije morao napustiti svoj rodni grad Lodz zajedno sa svojim sljedbenicima. U Varšavi se odmah uključio u održavanje vjerskog života usprkos svih teškoća. U njegovom podrumu su se njegovom Pashalnom Sederu pridružili i mnogi Židovi aktivni u pokretu otpora. Tako se i Tuvia Borzykowski, koji je tada imao 29 godina zajedno s ostalom borcima pridružio rabinu Meiselsu za Seder. On se prisjetio da nitko nije spavao te noći i da je mjesec bio pun, a da je noć bila neobično svijetla. Usred ovog razaranja, stol u središtu sobe izgledao je neprikladno s čašama napunjenim vinom, s obitelji koja je sjedila okolo, a rabin je čitao Hagadu.

Tijekom noći, unatoč sve jačim zvukovima neprijateljske vatre, Tuvia i ostali borci držali su se čvrsto, zadubljeni u prepričavanje izbavljenja židovskog naroda iz Egipta. Još se sjeća kako je rabinovo čitanje bilo isprekidano eksplozijama bombi i granata te zveckanjem mitraljeza, a da su lica obitelji oko stola bila obasjana crvenim svjetlom gorućih zgrada u blizini.

Također se sjeća kako je rabin Meisels, dok je blagosiljao jednog od boraca, nošen osjećajem ponosa, hrabrosti i vjere izjavio da je sada dobro vrijeme za umrijeti. Umro je kasnije te noći u plamenu geta. Tuvia Borzykowski preživio je rat i pomogao uspostaviti kibuc boraca iz geta u blizini Aka.

On je jedan od nekolicine boraca koji su svjedočili o Pesah Sederu u kojem su sudjelovali kada je ustanak počeo. Rođen u Varšavi, Itzchak Milchberg bio je vođa skupine židovskih dječaka koji su se predstavljali kao nežidovi izvan zidina geta i prodavali cigarete na crnom tržištu kako bi preživjeli. Uoči Pesaha 1943. imao je samo 12 godina, ali rat ga je učinio mudrim za njegove godine. Vidio je kako mu je otac ubijen, dok su njegova majka i dvije sestre već bile deportirane, i jedina obitelj koja mu je ostala bio je ujak po imenu Fievel koji je još uvijek u getu. Kad su se proširile glasine da nacisti planiraju konačnu likvidaciju geta, vratio se u geto kako bi bio sa svojim ujakom za Pesah, jer kako je rekao: ''Nikada nisam propustio Seder, jer mi je to bilo u krvi. ''Uz zvuk pucnjave oko sebe, ušao je u stričev bunker obasjan svijećama u kojem se okupilo 60 ljudi. Zgrada se tresla, dok su ljudi plakali. Njegov ujak Feivel ga je zagrlio i na jidišu mu rekao da će s njim voditi Seder. Ali bilo je i ljudi koji su bili previše uznemireni da bi razmišljali o održavanju Sedera. Prisjeća se kako su ljudi plakali. Stric ga je privukao k sebi šapćući mu na uho: ''Možeš umrijeti, ali ako umreš, umrijet ćeš kao Židov. A dok živimo, živimo kao Židovi.'' I dodao je: "Ako poživiš, pričat ćeš svojoj djeci i unucima o ovome." Seder je počeo. Feivel Milchberg uspio je organizirati matzu, "Ne znam kako ju je dobio", prisjeća se Itzchak, iako se sjeća da nije bilo gorkih trava, "Ali ionako je bilo već dosta gorčine. ''Zajedno sa svojim ujakom čitao je Hagadu napamet i uskoro im se većina bunkera pridružila. Sjeća se da su većinu molitvi radili napamet i da je Seder bio jako kasno. Geto je napustio u ranim jutarnjim satima kroz kanalizacijski sustav, riskirajući svoj život kao što je učinio da bi uopće bio tamo.

U danima koji su uslijedili radio je kao trkač, krijumčareći oružje kroz kanalizaciju židovskim borcima sve dok nije uhvaćen šestog dana ustanka.

Kasnije će skočiti s vlaka koji ga je vozio u Treblinku i preživjeti Holokaust zahvaljujući jednoj katoličkoj obitelji u Varšavi. Nakon rata preselio se u Kanadu, podigao vlastitu obitelj i ispunio obećanje ujaku da će svojoj djeci i unucima pričati o toj Seder večeri koju je vodio sa svojim ujakom 1943. godine. A sada smo i mi čuli mali dio te priče. Kao što je obećano, velika SS jedinica ušla je u geto pokušavajući deportirati preostale Židove u smrt.

No umjesto toga dočekale su ih žestoke borbe židovskog otpora i baražna paljba molotovljevih koktela, granata i pucnjava. S obnovljenom snagom i ponosom, ove novonastale židovske borbene snage ubile su 13 nacista, ranile mnogo više i natjerali ih da se u panici povuku iz geta. Izdržali su gotovo mjesec dana dok su Nijemci mukotrpno palili svaku zgradu u getu do temelja. 13 000 Židova poginulo je u borbama i plamenu dok su tisuće drugih uhićene i deportirane na istok. Ustanak u Varšavskom getu uvijek će se pamtiti kao jedan od najvećih fizičkih otpora tijekom Drugog svjetskog rata, koji je nadahnuo podzemne pokrete i partizanske jedinice diljem Europe pod nacističkom okupacijom. Duhovno, služba Seder koja se te noći održala ispod pougljenjenih ulica može nastaviti nadahnjivati generacije Židova koji su odbijali biti slomljeni čak i u najmračnijim vremenima.

Sada bih se vratio u sadašnjost. Pesah je iza nas, točnije oba sedera, osam dana jedenja macesa. Bilo je to prije samo tri tjedna, a čini mi se kao da je prošla čitava vječnost. Kao prvo želio bih zahvaliti svima na iskustvu kojim smo obogaćeni druženjem tokom obje večeri i zajedničkim izlaskom iz Egipta. Siguran sam da ove godina nitko nije ostao u Egiptu. Također bih želio zahvaliti svim prisutnima na ljubavi koju smo iskazali jedni prema drugima. A posebna pohvala i velika zahvala ide Bibi, Vesni i njihovim pomagačima na prekrasno uređenom stolu i svemu ostalom što su uradili da bi se mi prisutni osjećali što bolje. A i ono najvažnije, nakon dugog i mukotrpnog izlaska iz Egipta, hrana je bila super, topila se u ustima, a i porcije su, što Židovi nikad ne zanemaruju, bile velike. Pesah je praznik slobode, dan stvaranja židovske nacije i prvi blagdan u židovskoj vjerskoj godini koja je počela 1. nisana (12.03.2022.). Od drugog dana Pesaha (16. nisana/ 07.04.2023.) započinjemo pripreme za Šavuot, dan dobivanja Tore na Sinaju (Matan Tora), točnije, počinjemo s brojanjem Omera (S'firat Ha'omer). Brojanje Omera je glasno brojanje svakog od 49 dana između Pesaha i Šavuota. Ova micva (zapovijed) proizlazi iz Tora obaveze da brojimo 49 dana, počevši s danom prinošenja žrtve od ječma koja se prinosila u Hramu u Jeruzalemu, do dana prinošenja žrtve od pšenice, koja se prinosila na Šavuot. Omer je volumenska mjera za količinu. Zapovijed za brojenje Omera je zapisana u Levitskom zakonu (3. Mojsijeva knjiga 23:15-16).

Čim padne noć, pojavom zvijezda na nebu (Cet Hakohavim), izgovaramo blagoslov za brojanje Omera: ''Baruh Ata Adonai, Eloheinu, Meleh haolam, ašer kidešanu bemicvotav vecivanu al s'firat Ha'omer'' (u prevodu: ''Blagoslovljen si Ti, Gospode, B-že naš, Kralju svijeta, koji si nas posvetio

Svojim zapovijedima i zapovjedio nam brojanje Omera''). Zatim govorimo koji je dan brojanja i koji tjedan, npr.: ''Danas je 23. dan, što su 3 tjedna i 2 dana brojanja Omera''.

Omer se može moliti na bilo kojem jeziku (iako se preporuča hebrejski), jer onaj koji broji morao bi razumjeti što govori. U molitveniku dr. Šalom M.Freibergera na st.358 se nalazi brojanje Omera prema hebrejskim datumima. Period brojanja Omera se smatra vremenom punim potencijala za osobni unutarnji rast, i svatko od nas bi trebao to vrijeme posvetiti radu na sebi i svojim karakternim osobinama, promišljanjima o sebi, svojem odnosu prema drugima i Bogu. U Kabali svaki od tjedana brojanja Omera je povezan s jednom od sedam nižih sfera (od 4. do 10. ): Hesed (milosrdna ljubav), Gevura (strogost, pravednost), Tiferet (ljepota, sklad), Necah (pobjeda), Hod (slava), Jesod (temelj) i Malhut (kraljevstvo). I svaki od dana je povezan s jednom od tih 7 sefirot i tako stvarajući 49 permutacija. Period brojanja Omera je također najbolje vrijeme za proučavanje Pirkei Avot (Izreke otaca), koji nabrajaju 48 načina na koje čovjek stiče znanje Tore i zato svaki Šabat između Pesaha i Šavuota čitamo po jedno poglavlje Pirkei Avot. Period brojanja Omera je također polu žalostan period za židovski narod. Tokom tog perioda zabranjeno je šišanje, brijanje, slušanje muzike uživo, vjenčanja, zabave i ples. Prema našoj tradiciji, razlog za to je sjećanje na smrt 24000 učenika rabina Akive. Prema Talmudu tokom ovog perioda, 12000 hevruta (parova, židovski način učenja je u parovima) su po kazni ubijeni od strane Neba jer nisu poštivali jedan drugoga i jer su jedan na drugog gledali s visine. Važna lekcija za sve generacije i za sva vremena. Lag Ba'omer, 33. dan brojanja Omera, se smatra za dan kada je pošast prestala i zato prestaje period žaljenja. Sefardi Lag Ba'omer nazivaju Lag La'omer, a neki Sefardi nastavljaju period žalovanja do 34. dana Omera (Lag Da'omer) i tek tada počinju sa slavljem. Pored veze sa prestankom stradavanja učenika rabina Akive, Lag Ba'omer obilježava i godišnjicu smrti (jorcajt ili hilula) rabina Šimon bar Johaja. Nakon smrti svojih 24000 učenika, rabin Akiva je podučavao 5 učenika, među kojima je bio i rabin Šimon bar Johaj, koji je kasnije postao najveći rabin svoje generacije. Prema tradiciji on je tvorac ''Zohara'', najvažnije i najsvetije knjige Kabale, i na dan svoje smrti on je svojim učenicima otkrio najdublje tajne Tore. Čitav taj dan dok je podučavao svoje učenike kuća rabina Šimona je bila ispunjena vatrom i svjetlom, i na kraju dana vatra se ugasila i rabin Šimon je umro. Narednih godina njegovi su učenici na godišnjicu njegove smrti običavali paliti velike vatre i proučavati Zohar u želji da ožive atmosferu i iskustvo svjetla i mistične objave tog dana. Iako je u židovstvu smrt cadika (pravednika), kao i smrt svakog čovjeka, tužan dan, godišnjica smrti Šimon bar Johaja na Lag Ba'omer je postala blagdan, pale se velike vatre, i ljudi pjevaju i plešu. Ponovo se prave vjenčanja (omiljen dan za vjenčanja), zabave, koncerti, izleti, ljudi se šišaju i briju. Ljudi u velikom broju posjećuju grob rabina Šimon bar Johaja u Meronu.

U Izraelu Lag Ba'omer je školski praznik. Obitelji idu na izlete u prirodu, djeca se igraju lukom i strelicama, pale se vatre, pravi roštilj. U Izraelu je veoma lako prepoznati da se približava Lag Ba'omer po djeci koja tjednima prije počnu sakupljati drvenu građu. Dan prije djeca podižu drvene gomile koje odrasli pale dolaskom noći.

Od vremena rabina Isak Lurie (Arizal, 16. st) postao je običaj da se na Lag Ba'omer u Meronu trogodišnji dječaci šišaju po prvi put (upšerin ili halake), a njihove roditelje prisutni časte vinom i kolačima. Oni koji ne mogu putovati u Meron upšerin rade u Jeruzalemu na grobu kralja Davida i grobu Šimon Hacadika.

Ove godine Lag Ba'omer pada 09. sviblja, a Šavuot 26. svibnja, što znači da nas u trenutku predaje ovog teksta (20.04.2023.) od blagdana dijeli još više od mjesec dana. Šavuot je blagdan kojim prvenstveno obilježavamo dobivanje Tore (Matan Tora), kako Pisane (Tora ŠeBiHtav) tako i Usmene (Tora ŠeBa'al Pe), na brdu Sinaj prije nešto više od 3300 godina. Šavuot se razlikuje od ostalih židovskih blagdana po tome što nema fiksni datum, nego njegov datum ovisi o datumu Pesaha. Znamo da je Šavuot 50-ti dan poslije prvog dana Pesaha, što nam još ne daje točan datum. Tijekom postojanja Hrama u Jeruzalemu, novi mjesec ne bi počeo dok Sanhedrin (Žid. vjersko i zakonodovno vijeće) ne bi proglasio njegov početak. Svjedoci su morali osobno vidjeti mladi mjesec i o tome izvijestiti Sanhedrin, koji bi nakon pažljive provjere njihovog svjedočenja i usporedbe s kalendarom, proglasio početak novog mjeseca i poslao glasnike na sve strane Izraela da obavijeste ljude o početku mjeseca i datumima blagdana koji padaju tog mjeseca. Tako da je Šavuot mogao pasti petog, šestog ili čak sedmog sivana, ovisno o tome da li su nisan i ijar (židovski mjeseci koji prethode sivanu) imali 29 ili 30 dana te godine. S obzirom da već 2000 godine nemamo niti Hram niti Sanhedrin, danas početak mjeseca (Roš Hodeš) i datume blagdana određujemo prema židovskom kalendaru, tako da danas Šavuot uvijek pada na šesti sivan. Šavuot je jedan od 3 hodočasna blagdana (Šaloš Regalim), uz Pesah i Sukot, kad je čitav Izrael dolazio u Jeruzalem noseći prve plodove u Hram (Izl.: 23:16; Br.:28:16). Ovdje želim naglasiti da se u čitavoj Bibliji Šavout ne obilježava kao blagdan Božje objave na Sinaju i dobivanje Tore, nego samo kao blagdan Prvih plodova (Bikurim).

Na mnogo načina Šavuot slavi sam Erec Izrael, kad zahvaljujemo B-gu na Njegovoj darežljivosti i velikodušnosti prema narodu Izraela. Donošenje prvih plodova (bikurim) u Hram je bilo iskazivanje svetosti (posebnosti) zemlje Izraela, jer je šavuotno prinošenje prvih plodova u Hramu pred svećenicima (Kohanim) nije uključivalo svaku vrst plodova, nego samo plodove 7 vrsti s kojima se zemlja Izrael ponosi: ''pšenica, ječam, grožđe, smokve, šipak, masline i datule'' (Po. zak.: 8:8). Detaljne instrukcije koje su se ticale ovog važnog događaja možemo pronaći u 5. Mojsijevoj knjizi (Ponovljeni zakon) u 26. poglavlju. Preporučam pažljivo čitanje. Ceremonija donošenja prvih plodova se održavala u posebnom dijelu Hrama, dijelu poznatom pod imenom ''između zida i oltara''. To područje je imalo posebnu svetost i ulaz je bio dozvoljen samo Kohanim i Levitima, a bio je zabranjen običnim Izraelcima. (Napomena, židovski narod se dijeli na Kohanim - svećenike, Levite i Izrael - ostatak naroda). Ali kako se micva (zapovijed) za prinošenje prvih plodova razlikuje od svih ostalih prinošenja prinosa i žrtava, ne samo da je običnim Izraelcima bilo dozvol- jeno ući u taj prostor, nego im je bilo zapovjeđeno da ispune svoju obavezu na tom svetom mjestu. Nakon rušenje 2. hrama prinošenje prvih plodova više nije bilo moguće i obilježavanje Šavuota se fokusiralo na komemoriranje najvažnijeg događaja u našoj povijesti, davanje Tore (Matan Tora) na brdu Sinaj. Šavuot je kulminacija sedmotjednog brojanja Omera i sama riječ Šavuot to obilježava (''šavuot'' znači tjedni), jer od Pesaha do Šavuota brojimo 7 tjedana i Šavuot pada na 50. dan. Šavuot je u neku ruku završetak blagdana Pesaha, pa je poznat i po imenu ''Aceret'' (završetak).

Prema našoj tradiciji 06. sivana 2448. godine od stvaranja prvog čovjeka Adama (stvaranja čovječanstva), 1313 p.n.e., sedam tjedana poslije Izlaska iz Egipta, B-g se na brdu Sinaj objavio židovskom narodu.

Tamo se nalazio čitav židovski narod, 600.000 vojno sposobnih muškaraca, sa svojim obiteljima, kao i duše svih budućih generacija Židova direktno iskusilo B-žju objavu, vidjeli su zvukove i čuli boje. Bila je to ''nacionalna objava'', dosad jedinstvena u ljudskoj povijesti. Sve druge objave, odnosno začeci drugih religija, bile su ''individualne'', bez svjedoka, baziraju se na ljudskom vjerovanju i samim tim jako problematične.

Na Sinaju je čitav narod čuo B-ga kako im govori prve dvije zapovijedi i što je još važnije svjedočili su B-žjem komuniciranju s Mošeom i davanju njemu ostalih osam, s ciljem da im ih on prenese, jer za sve prisutne, izuzev Mošea, to je bio prejaki doživljaj za njihova osjetila. To je dokaz postojanja onoga što zovemo Usmena Tora, a i korijen njenog nastanka.

Nakon Objave i sklapanja Saveza (Brita) s B-gom, Moše se penje na brdo Sinaj, gdje će boraviti slijedećih 40 dana i noći i primiti dodatne Tora propise, kao i njihova objašnjenja.

Svrha Objave nije bilo samo sklapanje Saveza između Boga i naroda Izraela, nego prvenstveno da sav narod prisustvuje Božjem komuniciranju s Mošeom i na taj način se osvjedoči da je osobno B-g inaugurirao Mošea u glavnog proroka Izraela, i da zbog toga nikad ne dovodi Mošeove riječi u sumnju. To je i jedan od Rambamovih 13 Principa vjere. Davanje Tore je bio događaj nevjerojatnih proporcija, koji je zauvijek obilježio židovs- ki narod dajući mu jedinstven karakter, vjerovanje i sudbinu. I tijekom proteklih 3300 godina od Sinaja Tora ideali: monoteizam, pravda, odgovornost, briga i ljubav za druge, te jednakost su postali moralni temelji Zapadne civilizacije.

Hag Šavuot Sameah! / Sretan hodočasni blagdan Šavuot!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević