B''H
Dragi prijatelji, Šalom Alejhem! Mir s vama, zdravlje i blagoslov svima
nama!
Nalazimo se u židovskom mjesecu hešvanu, drugom ako brojimo od Roš
Hašane, ili osmom ako brojimo od mjeseca nisana. U narodu je poznatiji
pod imenom ''mar hešvan'' (''gorki hešvan'') zbog više razloga. Ja ću se
fokusirati na najpopularniji, ''gorak'' je jer nema nijednog praznika sve do
Hanuke, a s tim ni jednog razloga za slavlje. ''Odradili'' smo naše Visoke
blagdane, Roš hašana i Jom kipur, kao i hodočasni blagdan Sukot. Neke
bolje, a neke bi morali puno bolje, posebno Jom kipur. Kako mjesec studeni nema ''obaveznih'' prazničnih druženja, tim više moramo poraditi na našim druženjima i učiniti da naš svaki susret i druženje bude slavlje, stvoriti naše male osobne praznike i gorki hešvan pretvoriti u
slatki hešvan.

Zato Vas posebno pozivam na Šabatnu večeru u petak, 10.11.2023. u 17.00 sati. Na jelovniku je šolet sa šolet jajima i guskom.
Hanuka ove godine pada tek krajem prosinca te imamo dovoljno vremena
za pripremu. Zato Vas pozivam na Malu školu Judaizma koju ćemo držati svake srijede u 13.00 sati. S obzirom da nam u ovo doba godine mjesečni događaji ne diktiraju temu za Hadašon uvijek biram nešto za što mislim da će Vas zanimati.

Za ovaj broj Hadašona sam izabrao proširiti temu koju je Clive spomenuo na Dor seminaru s kojeg smo se upravo vratili. Želio bih se zahvaliti svima koji su sudjelovali u njegovoj organizaciji.

Svi su neizmjerno uživali, a stvari su tekle ''kao po špagu''. Također bih se želio
zahvaliti svima koji su odvojili svoje vrijeme i sredstva i došli u Terme
Tuhelj. Bilo je predivno vidjeti pripadnike svih generacija kako se druže i
zajedno uživaju kako u predavanjima tako i na koncertima. Teško mi je o
tome pisati jer ne želim ražalostiti one koji nam se nisu pridružili ovaj put.
Ali se nadam da će slijedeći put doći. Clive je na jednom svom predavanju
spomenuo nadmetanje dva rabina oko toga koji je najvažniji stih u Tori.
I spomenuo je rabina Akivu i Ben Azaja. O toj temi sam održao par puta
predavanje pod imenom ''Učeći Toru stojeći na jednoj nozi''.
Postoji priča u Babilonskom Talmudu koja govori o nežidovu koji je
odlučio konvertirati na Židovstvo i potražio je dvojicu najpoznatijih rabina
svoje generacije, Šamaja i Hilela. Prvo je otišao Šamaju. On je bio poznat
kao jako strog, nagle naravi, držao se striktno onoga što treba učiniti,
bez ikakvih olakšica. U Židovstvu općenito nije sve crno - bijelo, postoje i
nijanse u sredini, ali ne i za Šamaja. I nežidov mu kaže: ''Želim konvertirati
na Židovstvo, ali pod jednim uvjetom, da to učinim dok stojim na jednoj
nozi''. Što je zapravo želio kazati? Želio je da mu se samo u jednoj rečenici
da osnovno učenje, osnovni princip Židovstva.
I što mu je Šamaj odgovorio ? Uzeo je štap i otjerao ga je, vičući: ''Čitavo
Židovstvo u jednoj rečenici? Mora da si lud, Židovstvo se uči čitav život.
Gubi se!'' Zatim taj nežidov odlazi Hilelu. Za razliku od Šamaja, Hilel je bio
poznat kao fin gospodin, pun strpljenja i poznat kao osoba uvijek fokusirana na ljubav i brigu o ljudima. Talmud je pun priča o njima dvojici i
njihovim reakcijama u istim situacijama. I rezultat je bio uvijek isti, Šamaj
bi eksplodirao, dok bi Hilel strpljivo saslušao ljude i nastojao im pomoći. I
nežidov mu se obrati s tom željom: ''Želim konvertirati, želim naučiti cijelu
Toru dok stojim na jednoj nozi''. I Hilel mu odgovori: ''Nema problema,
ima samo jedna stvar koju moraš znati, a to je ''ne čini drugima ono što
ne želiš da drugi čine tebi'', to je sve što trebaš znati, sve ostalo su detalji.”
Kako razumjeti Hilelov odgovor ? Što znači ''ne čini drugima....''?
Zar čovjek treba samo da se drži toga pa da postane Židov?
Jer ako pažljivije pogledamo, većina ljudi se drži Hilelovog savjeta. Ali, zar
se Židovstvo temelji samo na tome. Što je s 613 zapovijedi, ili odnosom
između čovjeka i Boga (micvot ben Adam, veMakom), i da ne nabrajam
dalje? Što je Hilel zapravo htio reći? Mora da je želio reći da je to sjeme iz
kojeg će, ako razumiješ i razviješ na pravi način, nastati stvarno ono na
čemu stoji Židovstvo.
Najpoznatiji, a možda i najvažniji stih (zakon) u Tori, ali koji je zasigurno
i jedan od najtežih za razumijevanje i pridržavanje, je stih: ''Veahavta lereaha kamoha'' (''voli bližnjeg svog kao samog sebe''). Svi govore o tom zakonu, svima se sviđa, ali izgleda da ga se u stvarnosti samo nekolicina drži
na način na koji bi halaha (židovski vjerski zakon ) željela da ga se držimo.
Sjećam se da sam prije nekoliko godina govorio na jednom nežidovskom
skupu i jedna mi se žena obratila i kazala da je stvarno šteta što samo
kršćanstvo drži da bi čovjek trebao ''voljeti bližnjeg kao samog sebe''. Na
moj upit gdje je našla tu tvrdnju ona mi je odgovorila ''u jednom od najpoznatijih Isusovih propovijedi u Novom zavjetu''. Tada sam je upitao da
li zna da je ta tvrdnja izvađena iz Starog zavjeta, točnije iz treće Mojsijeve
knjige, poznatije kao Levitski zakon (19:18). Ona nije bila uopće svjesna
toga, kao ni većina prisutnih. I danas se ''voli bližnjeg svog..'' identificira s
kršćanstvom. Čudno je da većina čovječanstva ne zna da tako važna izjava
dolazi iz židovske tradicije. I to je naš propust. Tu smo pali na ispitu. Ako
pogledamo sam tekst u Tori, stih ''voli bližnjeg svog kao samog sebe'' je
kombiniran s još dvije zabrane i možemo ovaj zakon cijeniti u potpunosti
samo ako ga vidimo u odnosu s te dvije zabrane. Sam zakon se može naći
u 19. poglavlju treće Mojsijeve knjige, stih 18, i Tora tamo kaže slijedeće:
''Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svog naroda! Ljubi bližnjeg
svog kao samog sebe. Ja sam Gospod.” Ovaj biblijski stih je donio glavobolju, ne samo običnim ljudima, nego i najvećim mudracima Izraela, jer ovdje
se prije svega govori o ljudskim emocijama. I tu se postavlja pitanje, kako
se može nekome zapovjediti da ima određene osjećaje, osobi se može
kazati kako bi se trebala ponašati, ali zahtijevati od nekoga da ''nešto ne
osjeća'' i štoviše, da taj osjećaj zamijeni nekim drugim, je veoma teško, ako
ne i nemoguće. Osjećajima se jednostavno ne može zapovijedati.
U Jeruzalemskom Talmudu rabini postavljaju ovo pitanje. I Talmud kao
odgovor donosi slijedeću veoma čudnu priču: ''Mesar je sjekao meso i
nož koji je držao desnom rukom se poskliznuo i zasjekao duboko u lijevu
ruku''. I Talmud nastavlja: ''Da li se sad lijeva ruka treba osvetiti? Uzeti nož
i zasjeći u desnu ruku? ” I odgovara: ''Očigledno, ne! Lijeva ruka to nikad
neće učiniti.'' I Talmud objašnjava: ''Ako razumiješ razlog zašto lijeva ruka
neće nikad učiniti nešto takvo, tada ćeš razumjeti kako je moguće narediti ljudima da se ne svete, da ne mrze drugog i da vole bližnjeg svog kao
samog sebe.'' I tu Talmud nije spreman ući u dublje objašnjenje, nego drži
da je ovaj odgovor više nego dovoljan za razumijevanje. I zašto se lijeva
ruka neće osvetiti desnoj? Koje se veliko pravilo krije iza toga? Jedino što
nam Talmud još kaže je slijedeće. Slavni rabin Akiva, jedan od najvećih
talmudskih mudraca svih vremena, rabin na čijem učenju je bazirano
Židovstvo nakon rušenja Hrama, pa i današnje, je rekao da je stih: ''Voli
bližnjeg svog kao samog sebe'' najveće pravilo u Tori (ze hu klal gadol be
Tora). Očigledno je da je to osnov za mnoge druge zapovijedi u Tori i lako
je razumjeti zašto je to Rabin Akiva izdvojio kao najveći princip Židovstva.
Ali jedan drugi rabin, Ben Azai, se nije složio s njim. Na iznenađenje svih,
on je držao da najveće pravilo Židovstvo Tora donosi na kraju poglavlja o
stvaranju čovjeka. Za njega je najvažniji stih u Tori, a samim tim i najvažnije pravilo prvi stih petog poglavlja prve Mojsijeve knjige (Postanak):
''Ovo je povijest Adamovog roda.'' I većina rabina je odmah primijetila da
se tu ne radi ni o kakvom pravilu, zakonu ili uputstvu, nego o običnoj izjavi. Dodatnu poteškoću pravi i činjenica da je Ben Azai učenik rabina Akive,
a u talmudskoj tradiciji postoji pravilo da učenik ne ide protiv učitelja.
Kao što vidimo naišli smo na ''mahlohet'', razliku u mišljenju između
talmudskih mudraca u vezi pitanja koje je najveće pravilo u Tori, odnosno
najvažniji stih. Ali prije nego probamo razumjeti razliku između ova dva
velika rabina, prvo probajmo razumjeti što zapravo znači ''voli bližnjeg
svog kao samog sebe''. Usput prijevod ovog stiha s hebrejskog na bilo koji
drugi jezik nije ispravan, ali ovo je tradicionalan prijevod na hrvatski a i
mnoge druge jezike, pa ga stoga i mi upotrebljavamo.
U prijevodu na engleski se ne upotrebljava riječ ''bližnji'', nego riječ
''susjed'', a hebrejska riječ ''reaha'' (bližnji ili susjed) se ne odnosi samo
na Židove, nego na sve ljude među kojima živimo i s kojima stupamo u
kontakt. Ramban (Nahmanides, 12. st., jedan od najvećih ličnosti židovske
tradicije, liječnik i kabalist), je postavio osnovno pitanje: da li je uopće
moguće voljeti drugu osobu kao samog sebe? Da li čovjek ima kapacitet za
nešto takvo? To je izvanredno pitanje, jer jasno je da čovjek može voljeti
drugu osobu, ali kao samog sebe? I on nastavlja da je čitava rečenica izvučena iz konteksta, jer nitko ne može voljeti drugog kao samog sebe i da
to Tora, zapravo, nikad nije niti imala na umu. I to se jasno vidi iz hebrejskog teksta, jer ako uzmemo prijevod na hrvatski i vratimo ga u hebrejski
izvornik, tada nećemo dobiti ''veahavta le-reaha'', nego
''veahavta et-reaha''. ''Le-'' označava smjer kretanja radnje, a ''et-'' objekt.
Slovo ''lamed'' ispred riječi ''reaha'' (bližnji) ukazuje da postoji razlika, jer
tekst Tore ne kaže ''voli drugu osobu'', nego ''voli prema drugoj osobi''.
To i neki drugi primjeri u Talmudu, za čije iznošenje jednostavno nema
mjesta u ovom tekstu, prema Rambanu i brojnim drugim rabinima ukazuje da moraš učiniti sve što je u tvojoj moći da pomogneš drugome, ali ne
zahtijeva da to učiniš s emocijama ili s istim intenzitetom kao kad nešto
činiš za samog sebe. Ali, samim time što se ne moram emocionalno
angažirati stvar nije postala ništa lakša, jer tu postoji i nešto drugo. Jer
pitanje je: zbog čega čovjek voli sebe? Ne zbog materijalnih stvari koje
posjedujem, nego zbog onog po čemu sam jedinstven, nešto što nitko
drugi ne posjeduje, ono što me određuje, što me definira. I Tora ne želi da
učinim sve da i moj bližnji dobije kuću ili novac ili nešto slično, jer nju nije
briga za materijalne stvari, jer to nisam ja, one me ne definiraju. Nego ona
traži da ''volim bližnjeg svog kao samog sebe'' u onom u čemu sam
jedinstven, što me čini menom. Istina, ne traži da uložim emocije, ali želi
da to želim u istoj količini. Svi mi osjećamo da imamo nešto jedinstveno s
čim doprinosimo svijetu, nešto s čime nitko drugi ne može doprinijeti. To
je svojstveno svim ljudskim bićima. Jer ako bi svi bili samo kopije
(klonovi), zašto bi uopće bilo važno da postojim? I sad mi Tora zapovijeda
da tu svoju jedinstvenost želim i za drugog. Na prvi pogled izgleda kao da
Tora čini nešto opasno kad traži da potpuno uništim svoju
jedinstvenost, ono što me održava u životu. I odgovor je: ne, nema
opasnosti da ću izgubiti svoju jedinstvenost, čak i kad želim da to imaju i
drugi, jer svačija jedinstvenost proizlazi iz kombinacije ljudskih atributa.
Talmud kaže da je svaka osoba ''olam katan'' (mali kompletan svijet), da
svatko posjeduje nešto jedinstveno, i kad Tora kaže da moram željeti da
i drugi posjeduju ono što me čini jedinstvenim, ne moram se bojati da ću
postati kopija, jer svaki čovjek je po definiciji jedinstven. Jedna od dimenzija zapovijedi ''voli bližnjeg svog kao sebe samog'' je da moramo pronaći
tu jedinstvenost i otkriti nešto o sebi. To je značenje riječi ''...kao samog
sebe.'' Pri tom postoji još jedna interesantna stvar. Kad Tora kaže ''sebe
samog'', to znači da čovjek mora prvo voljeti sebe da bi mogao voljeti
drugoga, drugim riječima, samo kad voliš sebe možeš voljeti i drugog, i
dok god ne budeš volio sebe, nećeš biti u stanju voljeti drugog. Ljubav za
drugog je samo ekstenzija ljubavi prema samom sebi, gledaj u drugu
osobu i probaj vidjeti sebe u njoj, jer samo onda kad vidiš sebe u drugoj
osobi, možeš voljeti tu osobu. Jer prema židovskoj tradiciji sva ljubav ima
korijen u ljubavi prema samom sebi. Nitko ne može voljeti drugog, ako
prije toga u njemu nije postojala ljubav prema samom sebi. Kao što smo
već vidjeli, Ramban je bio mišljenja da nikad ne možeš potpuno voljeti
drugu osobu, jer to nadilazi ljudske sposobnosti. Ali, postoji drugi veliki
učitelj židovskih vrijednosti po imenu rabin Moše Haim Luzato, jedan
od najvećih mislioca u židovskoj povijesti, kabalist, koji je imao potpuno drugi pristup. On je držao da je moguće voljeti drugog isto toliko kao
sebe. I što on kaže? Za početak moramo nešto razumjeti o prirodi ljubavi.
Kao prvo, koja je definicija ljubavi? U dječjoj knjižici ''Olovka piše srcem''
jedno dijete odgovara da je ljubav kad srce čini pik, pik. To je daleko od
židovske definicije. Što riječ ljubav zapravo znači? To je jedna od emocija
koju svi osjećamo, ali ju je jako teško možemo izraziti riječima. Zato su
rabini analizirali hebrejsku riječ za ljubav ''ahava'' i ustanovili da korijen
te riječi dolazi od riječi ''hav'', što znači ''davati''. Vidimo da između ljubavi
i davanja postoji veza, i mudraci Talmuda postavljaju pitanje: Da li volim
davati ljudima koje volim ili volim ljude kojima dajem? Obratite pažnju
na razliku: u prvom pitanju izjavljujem da s obzirom da nekog volim, ja
ga želim i darivati, a s drugim kazujem upravo suprotno, volim one kojima dajem. Pitanje je: da li je ljubav ta koja kreira davanje, ili davanje
stvara ljubav? I rabini daju veoma jasan odgovor da davanje stvara ljubav,
odnosno korijen nastanka ljubavi leži u darivanju. Najbolji primjer za to
je ljubav majke prema još nerođenom djetetu. Zašto ga voli? Jer se radi o
apsolutnom davanju. Davanjem uvlačiš tu osobu u svoj svijet, ona postaje
dio tebe, davanjem pretvaraš drugu osobu u sebe samog i s obzirom da
voliš sebe, počet ćeš voljeti i tu drugu osobu, jer je ona postala ti. I najveća
umjetnost života je naći '' ja'' u što više drugih osoba.
Jednom sam čuo prekrasnu priču o rabinu, koji je živio u Jeruzalemu u
vrijeme Britanskog mandata, po imenu Arije Levin. Priču je ispričao
liječnik koji je radio u Hadasa bolnici. Jednom su rabin i njegova supruga,
već u poznijim godinama, došli u njegovu ordinaciju na pregled. I rabin
Levin mu se obratio govoreći: ''Doktore, boli nas noga moje supruge'' i
doktor ga upita: ''Što kažeš, boli te noga tvoje supruge? Zar ne bi trebao
kazati da tvoju suprugu boli noga?'' ''Ne. Dobro sam rekao. Boli nas noga
moje supruge, jer nakon 40 godina braka mi smo postali kao jedna
osoba, istina živimo u dva tijela, ali kad moju suprugu boli, tada i ja
jednako osjećam tu bol.'' To je dvoje ljudi koji su toliko dali jedan drugome
da je među njima, nakon nekog vremena, nestala sva razlika. I to je krajnja
ideja braka. Ideja ''voli bližnjeg svog kao sebe samog'' je neophodni uvjet
braka. To je ideologija na kojoj počiva brak u Židovstvu. I svi bi si
prilikom ulaska u brak ii bilo kakvu vezu trebali postaviti pitanje s čime
mogu doprinijeti i što mogu unijeti u brak, a ne što mogu uzeti iz veze,
što mogu odnijeti. I sad možemo razumjeti odgovor koji Talmud daje na
pitanje kako se može reći osobi da se ne sveti, i to uspoređuje sa slučajem
mesara čija je desna ruka nožem zarezala lijevu. Da li će se lijeva ruka
osvetiti desnoj? Naravno da neće. Zašto? Odgovor je očigledan, jer obje
ruke pripadaju istoj osobi. I rabini kažu da je to ista stvar, i ako razumiješ
princip koji je iza ideje ''voli bližnjeg svog kao sebe samog'', tada trebaš
znati da su sva ljudska bića zapravo jedna osoba. Dio nas postoji u svim
drugim ljudima, i ako se lijeva ruka neće svetiti desnoj, kako se onda jedan
čovjek može svetiti drugome. Sad razumijemo što je rabin Akiva želio reći
kad je rekao da je ''voli bližnjeg svog kao sebe samog'' najveće pravilo u
Tori, pravilo iz kojeg proizlazi sve drugo. To je isto mislio i Hilel sa svojim
objašnjenjem ''ne čini drugom ono što ne želiš da drugi čini tebi''. Ostala
je još jedna stvar koju treba objasniti. Što je zapravo Ben Azai želio reći
govoreći da je najveće pravilo u Tori ''ovo je povijest Adamovog roda''?
Iako izgleda kao neslaganje dvojice velikana, mislim da se uopće ne radi
o neslaganju, nego je Ben Azai samo dodao novu dimenziju rabi Akivinoj
tvrdnji, kao što bi i svaki učenik trebao nadograditi učenje svog učitelja.
Ako pogledamo stih vidjet ćemo da u produžetku kazuje najveću stvar
koja je ikad kazana o čovjeku, ''da je čovjek stvoren na sliku i priliku
Boga'' (be'celem Elohim). Nevjerojatna izjava, da je čovjek, svatko od nas,
''Božja slika i prilika''. Svijet nikad prije ni poslije toga nije čuo za takvo
nešto, obično se misli da je čovjek samo sofisticirana životinja, ali židovska
tradicija kaže ne, čovjek je skoro na istom nivou, on nije Bog, niti će ikada
biti Bog, ali ima puno toga zajedničkog s B-gom. I Ben Azai zapravo kaže,
da kad govorimo o ''ljubavi prema bližnjem'', tada još ne govorimo o višem
stupnju ljubavi. A koji je to viši stupanj? Kad sam u stanju voljeti drugog,
jer u tom čovjeku vidim Božju sliku i priliku, i ako učinim to, tada sam se
uspio uzdići i svemu dati viši nivo. Vidimo da je Ben Azai bio veći filozof
od rabi Akive. Sad imamo nekakvu ideju o principu ''voli bližnjeg svog kao
samo sebe''. Na veoma pragmatičnom nivou to znači da moramo
učiniti sve za drugog, ali da to ne zahtijeva emocionalni angažman, iako
nas židovska tradicija uči kako je moguće kreirati osjećaje prema drugoj
osobi i da je to moguće ostvariti samo na jedan način, a to je stalnim
davanjem. Što više daješ, što više činiš za drugu osobu, to više transformiraš tu osobu u samog sebe. I tu Ben Azai daje dobar odgovor i kaže da ako voliš Boga svim svojim srcem tada to uključuje i ljubav prema tvom bližnjem, jer je on slika i prilika Boga. Voljeti B-ga znači voljeti čovjeka, a ako voliš čovjeka razumijevajući da je on Božja slika i prilika, tada ćeš
automatski ako voliš čovjeka voljeti i B-ga.
Vaš rabin Luciano Moše Prelević