B’’H

Dragi prijatelji! Šalom Alehem! Mir, blagoslov i puno zdravlja svima!

Ljeto je pred nama, vruće je i dok turisti s jedne strane pune grad, domaći ga

sve više napuštaju. Među nama i naši članovi, posebno umirovljenici. Pred

nama su dva mjeseca, srpanj i kolovoz, tako da tekst i raspored službe, te

vrijeme paljenja šabatnih svijeća u ovom broju Hadašona mora pokriti cijeli

taj period. I kako je ovo ‘’ljetni broj’’ Hadašona počet ću s jednom anegdotom:

Priča kaže da je jednom sveučilišni profesor postavio studentima pitanje: ‘’Je

li Bog stvorio sve što postoji?’ I jedan student mu smjelo odgovori: ‘’Da, Bog je

stvorio sve što postoji!’’ ‘’Bog je sve stvorio?’’, profesor ga je izazivački upitao.

‘’Da, profesore, Bog je stvorio sve što postoji!’’ student je potvrdno odgovorio.

Nato je profesor nastavio: ‘’Ako je Bog zaista sve stvorio, onda je stvorio i zlo. I

budući da zlo postoji, a uzevši u obzir načelo da nas određuje ono što radimo,

znači da je i Bog zao!’’ Student je ostao šuteći, dok je profesor samouvjereno

zaključio kako je još jednom dokazao da je ono što vjernici vjeruju zapravo

mit. Ali, tada se javio drugi student te zamolio profesora smije li ga nešto

pitati. ‘’Naravno’’, odgovorio je profesor. Student je ustao i postavio pitanje:

‘’Profesore, postoji li hladnoća?’’ ‘’Naravno, kakvo je to pitanje? Naravno da

postoji! Zar ti nikad nije bilo hladno?’’, odgovorio je profesor. Svi učenici su se

nasmijali. Ali, mladić je odgovorio: ‘’Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji.

Prema zakonima fizike ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je

nedostatak topline. Svako tijelo ili objekt ima ili prenosi energiju, a toplina je

rezultat prenošenja energije. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline,

kad sve stvari postanu inertne i nesposobne za reakciju. U stvari, hladnoća

ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da bismo opisali kako se osjećamo kad

nemamo topline.’’ Student je nastavio s novim pitanjem: ‘’Profesore, postoji

li tama?’’ Profesor je odgovorio začuđeno: ‘’Naravno da postoji!’’ Student je

nastavio: ‘’Opet ste u krivu! Profesore, ni tama ne postoji. U stvarnosti tama

je samo nedostatak svjetlosti. Kako znamo? Svjetlost možemo proučavati,

ali tamu ne. Možemo se poslužiti Newtonom prizmom da pretvorimo bijelu

svjetlost u mnoštvo boja i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za

svaku od njih, ali tamu ne možemo mjeriti. Najobičnija zraka svjetla može

prodrijeti u svijet tame i rasvijetliti je. Kako možemo znati koliko je određeni

prostor mračan? Mjerimo količinu prisutnog svjetla. Tama je pojam koji ljudi

koriste da opišu što se događa kad nema svjetla’’. Na kraju je student

ponovno upitao: ‘’Profesore, postoji li zlo?’’ Sad već pomalo nesiguran,

profesor je odgovorio: ‘’Naravno da postoji, kao što sam već rekao. Zlo vidimo

svakog dana. Najčešće u svakodnevnim primjerima ljudske nečovječnosti

prema drugima, u zločinima i nasilju diljem svijeta. Takve pojave nisu ništa

drugo nego zlo’’. Na to će student: ‘’Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne

postoji samo po sebi. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi

stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere

i ljubavi koje postoje baš kao svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se

događa kad u čovječjem srcu nema Božje ljubavi, baš poput hladnoće koju

doživljavamo u odsutnosti topline ili poput tame koja se događa kad nema

svjetla’’. Profesor je sjeo. Student se zvao Albert Einstein. Budući nobelovac.

Na jednom svom predavanju Albert Einstein je prenerazio publiku kada je

objavio da mu je žao što je rođen kao Židov. Ljudi su bili šokirani, kako je

tako veliki um mogao izgovoriti tako neobičnu, da ne kažemo skandaloznu

tvrdnju? S osmjehom Einstein je vragolasto nastavio i rekao: ‘’zato jer mi je to

oduzelo privilegiju da izaberem postati Židov!’’ Iako nije imao tu privilegiju

izbora da postane Židov, Einstein je to dobio rođenjem. Ali, mudrošću koju je

dobio od naših predaka i životnim iskustvom došao je do spoznaje da njegov

identitet kao Židova sadrži dragocjene Božanske darove. I to vrijedi za sve

Židove bez razlike da li su postali Židovi rođenjem ili svojim izborom.

Uvijek kad pišem tekst za Hadašon, Ha-Kol ili držim predavanje ili podučavam

neku temu iz Judaizma nalazim se u manje više istoj ili sličnoj dilemi. O čemu

pisati ili govoriti i posebno kako, jer kako rabin Telushkin kaže: Židovi ne

moraju vjerovati da postoji Bog, nego samo raditi sve što im je Bog

zapovjedio da rade. To najbolje vidimo tijekom procesa konverzije. Osobu

koja želi konvertirati na Judaizam Bet din (rabinski sud) prije uranjanja u

mikve (ritualno kupatilo) ne pita da li vjeruje u Boga niti da li se odriče sotone

ili da li je Mojsije najveći prorok, nego sam da li će se držati svih micvot

(zapovijedi, kako Božjih tako i rabinskih). Ako osoba kaže ‘’da’’, te zaroni u

mikve onda izroni kao Židov. Zato stalno govorim da Židovstvo nije vjera, kao

ostale nego je način života. Kad bi pitali prosječnog čovjeka na ulici što njemu

znači Judaizam, vjerojatno bi devet od deset ljudi odgovorilo: Šabat, blagdani,

sinagoga, propisi kašruta, žalobni običaji, općenito tradicija. Ali, sve to je samo

mali dio onoga što Judaizam znači, to je samo vrh ledena sante.

Judaizam je zapravo sveobuhvatni sistem koji pokriva sve aspekte života, kako

na individualnom, tako i na društvenom nivou. Sistem micvi ne

pokriva samo vjersku sferu, nego sve modele ponašanja, osobne odnose,

odnose u obitelji između supružnika, prema djeci, odnos liječnika i

pacijenta i sve aspekte zdravlja i vođenja zdravog života, profesionalni

integritet i poslovnu etiku, odnos prodavača i kupca, određivanje cijene i

marže, odnos poslodavca i zaposlenika, isplata plaće na vrijeme kao i veličinu

same plaće, odnos vladara prema podređenim, obaveza zajednice prema

svakom pojedincu, kao i obaveza pojedinca prema zajednici, porezni sistem,

briga o onima koji nemaju, školski sistem, pravni sistem, kako voditi kuću,

zajednicu, društvo, državu. Drugim riječima, Judaizam je način života, to je

uputa za umijeće življenja u svim aspektima života. Svi dijelovi Tore rade

zajedno prema sveobuhvatnom cilju kojeg možemo sumirati kao:

stvaranje pravednog društva inspiriranog vizijom čovjeka kao slikom i

prilikom Boga. Ideja Tore je osnovati model društva, koji će svijet željeti

slijediti i tako donoseći dobrobit Tora života i Božjeg blagoslova što je većem

dijelu čovječanstva moguće. Usput, riječ ‘’Tora’’ se najčešće pogrešno

prevodi na druge jezike kao ‘’Zakon’’. Riječ Tora ima isti korijen kao riječi

more (učitelj) i horim (roditelji) i znači ‘’Uputa’’, jer kao što i roditelji i učitelji

nas upućuju kako živjeti, tako nam je i Bog, kao čovječji Tvorac dao upute za

vlastitu upotrebu, samo je problem u tome što se većina nas žali Bogu bez

da je pročitala te upute. I uvijek kad spominje posebne obaveze židovskog

naroda, Tora nikad ne propusti naglasiti taj širi, univerzalni cilj. Židovski

narod Tora naziva kraljevstvo svećenika (Mamlehet kohanim) i sveti narod

(Goj kadoš), svjetlo narodima i kaže da će svi narodi biti blagoslovljeni kroz

židovski narod. Kao što je jedan ne židovski povjesničar rekao da Židovi

uvijek znaju da je židovski narod ‘’imenovan’’ (izabran) da bude pilot projekt

za cijelo čovječanstvo. Čitav Judaizam je baziran na sistemu kojeg

formiraju 613 Božjih zapovijedi s brojnim rabinskim uputama. Zapadni svijet

nije navikao na koncept činjenja nečega samo zato što je zapovjeđeno.

Zapadnjaci se drže moralnih normi, ako se uopće drže nečega, jer vjeruju da

ih vrijednosni sistem i društvo, u kojem su odgojeni, uvjetuju. U zapadnom

sekularnom društvu građani formiraju zakone prema svom svjetonazoru, dok

Židovstvo drži da Božji zakoni formiraju karakter čovjeka.

Za kraj želim još jednom naglasiti da iz Tore, kao i sveukupnog učenja

Judaizma (talmuda, midraša, kabale, rabinske literature) proizlazi da glavni

cilj Židovstva nije ništa manje od osnivanja pravednog i socijalno osjetljivog

društva s brigom za svakog pojedinca, koje bi bilo model i uzor čitavom

čovječanstvu. To je i razlog židovske ‘’izabranosti’’, točnije odgovornosti za

čitav svijet, kao i davanje zemlje Izraela židovskom narodu. Židovski narod

mora biti ‘’narod primjer’’ ostalim narodima svijeta, kao što prvorođeno dijete

mora biti primjer mlađoj braći i sestrama. I ponovno osnivanje države Izrael

na pepelu Holokausta pruža židovskom narodu prvi put u dvije tisuće godina

priliku da još jednom proba ostvariti taj cilj. Problem koji

vjerojatno svaki rabin ima, pa i ja, je kako i još više zašto govoriti ili pisati o

Šabatu, blagdanima, kašrutu (židovskoj prehrani), postovima, što se smije i

što ne smije raditi, odnosno općenito o micvot (zapovijedima) Židovima koji

se ne drže ničega ili skoro ničega. Tu dilemu imam posebno u ovo doba

godine kada pišem tekst za Hadašon za srpanj i kolovoz, jer to je vrijeme

koje je posvećeno sjećanju na uništenje Prvog i Drugog hrama, te fizičkim i

duhovnim pripremama za Roš hašanu i Jom kipur. Trebao bih pisati o svim

aspektima posta, kako detaljima tako i o smislu, ljudima koji ih se ne drže. I

sasvim slučajno sam prije nekoliko dana našao odgovor. U novinskom članku

se postavlja pitanje što čini jednu naciju i kolika je važnost nacionalnih

praznika. I autor kaže da postoje brojne definicije nacije, ali mu je

nenadmašna ona koju je dao Ernest Renan, francuski povjesničar, da je nacija

‘’svakodnevni plebiscit”, te da se nacije temelje koliko na onome što ljudi

zajednički zaborave, toliko i na onome čega se sjećaju. Ukratko, naciju čini

ono što slave, odnosno nacija je zajednica sjećanja. Nacija je povijest koja se

nacionalizira tako da povijest i sjećanje zapravo naciji daju koheziju, te ako

je sjećanje na povijest rastrgana, onda je rastrgana i nacija. I zato je važno da

svi Židovi, bili religiozni ili ne, držali sve zapovijedi (micvot) ili samo neke ili

ih uopće ne držali, slave iste blagdane, imaju isto sjećanje na dobre dane, ali i

na one loše, jer svi mi zajedno činimo ovu Općinu, ili šire činimo ‘’am Israel’’,

narod Izraela.

Dva od tri hodočasna blagdana, Pesah i Šavuot, su za nama. Ova dva

krucijalna blagdana, Pesah, kao blagdan slobode i rođendana židovskog

naroda, te Šavuot, kao dan Božje objave i sklapanje Saveza Boga i židovskog

naroda. Talmudski mudraci drže da je to jedna cjelina, gdje je Pesah prvi dan,

a Šavuot zadnji. Zato blagdan Šavuot nazivaju i Aceret, završetak. ‘’Bili smo

robovi u Egiptu, odakle nas je Bog oslobodio i izveo, te nas doveo na Sinaj da

sklopi Savez s nama i da nam Toru’’. Pjesmom Dajenu (Bilo bi nam dosta) na

pashalnoj večeri Bogu zahvaljujemo za sve što je učinio za nas, s naglaskom

što nas je odveo u Erec Izrael i izgradio nam Hram u Jeruzalemu, koji je od

tada u fokusu našeg života, naših misli i naših molitvi. Čak i nakon rušenja

Hrama (Prvog, Solomonovog, 586 g. p.n.e. od strane Babilonaca i Drugog, 70 g.

n.e. od strane Rimljana), on je nastavio postojati u našim molitvama, mislima

i običajima, od kojih je najpoznatiji razbijanje čaše na vjenčanju. Uz pet Tora

blagdana imamo i dva rabinska, a osim jednog Tora posta (Jom Kipur, Dan

pomirenja) talmudski mudraci su nam propisali i pet postova. To su Esterin

post, Gedalijin post, post 10. teveta, post 17. tamuza i post 9. ava (Tiša B’Av).

Zadnja tri su vezana za rušenje Hrama (Prvog). U periodu koji je pred nama

padaju dva posta vezana uz rušenje Hrama, a to su Šiva Asara Be’Tamuz (post

17. tamuza) i Tiša B’Av (post 9. ava). Post 17. tamuza komemorira probijanje

zidina Jeruzalema 586. g. p.n.e. prilikom opsade grada od strane babilonskog

kralja Nabukodnecara (poznati Verdijev ‘’Nabuko’’). Od 17. tamuza do 9. ava

počinje period koji nazivamo ‘’tri tjedna’’ (Ben Ha-Mecarim), tijekom kojeg

komemoriramo razaranje Jeruzalema, kao i početak židovskog Galuta

(izgona), koji prema rabinima traje još i danas. Taj izgon nazivaju ‘’Galut

Javan’’, odnosno ‘’Grčki izgon’’. To je najtužniji period židovske godine i za to

vrijeme se ne održavaju ni vjenčanja ni neki drugi radosni događaji, ne sluša

se glazba i kao ožalošćeni se ne šišamo, ni ne brijemo. Ovisno o običajima

pojedinih zajednica i razne druge zabavne i ugodne aktivnosti su ograničene

ili potpuno zabranjene. Ove godine post 17. tamuza pada u nedjelju, 13.07.

Suzdržavamo se od hrane i pića od zore (otprilike sat prije izlaska sunca,

ovisi o lokaciji), do dolaska noći i pojave tri zvijezde. Ove godine post počinje

u 03.04 i traje do 21.22. Svakodnevnoj molitvi dodajemo posebne molitve i

čitamo iz Tore.

Ako u našoj povijesti punoj tragedija ima jedan dan koji može ponijeti epitet

najtužnijeg tada je to sigurno Tiša B’Av (9. ava). Uz taj dan su, prema našoj

tradiciji, vezane brojne nacionalne tragedije: 586. g. p.n.e. babilonski car

Nabukodnecar osvaja Jeruzalem, razara Prvi Hram i odvodi narod u

ropstvo; 70. g. n.e. rimska vojska pod vodstvom Tita osvaja Jeruzalem i

uništava Drugi Hram; 135. g. n.e. Rimljani uništavaju zadnji veliki

židovski ustanak pod vodstvom Bar Kohbe. Vođa ustanka je ubijen i grad

Betar uništen. Pet godina kasnije Rimljani potpuno uništavaju Jeruzalem,

mijenjaju mu ime u Aelia

Capitolina, te protjeruju Židove i zabranjuju im povratak. Judeju u cilju

poniženja židovskog naroda rimski car Hadrijan je preimenovao u Palestinu,

a židovski narod protjerao širom svijeta i tako je otpočeo 2000 godišnji Galut

(izgon); 1290. g. Židovi su prognani iz Engleske; 7. ava 1492. g. Židovi su

prognani iz Španjolske; 8. ava 1942. g. Nijemci započinju masovnu

deportaciju Židova iz Varšavskog geta u Treblinku.

Tijekom Tiša B’Ava naša pažnja je fokusirana na rušenje oba Hrama, jer to

je bila najveća nacionalna tragedija, te su naše misli i ponašanje usmjereni

u tom pravcu. Ove godine Tiša B’Av pada na nedjelju. 03.08. Post počinje u

subotu uvečer na Erev Tiša B’Av zalaskom sunca u 20.24, a završava u nedjelju

03.08. u 20.57. dolaskom noći. Na Tiša B’Av zabranjeno je slijedećih pet stvari:

jesti i piti (u slučaju bolesti ili bilo kakvih zdravstvenih problema zabrana ne

vrijedi); prati se i kupati se; upotreba kozmetičkih stvari (parfem,

dezodoransi itd.); nošenje kožnih cipela i seksualni odnosi. U znak žalosti iz

sinagoge se uklanjaju svi ukrasi, uključujući parohet (zavjesa) ispred

Ormara svetinje (Aron HaKodeš), bima (oltar) se prekriva crnim prekrivačem,

prigušuju se svjetla. Kantor pjeva tužnim glasom, a ljudi sjede

bosonogi na podu ili na niskim klupicama. Nakon molitve čita se Eha

(Jeremijine tužbalice). Ljudi plaču i nariču.

U Židovstvu praznik ili post nije samo puko obilježavanje ili komemoriranje

nekog događaja, nego transformacijsko iskustvo, kako za pojedinca, tako i za

čitav narod. I zato mi sami svaki put moramo proći kroz iskustvo tog

događaja. Talmud kaže da svaka generacija koja nije izgradila Hram, kao da ga

je sama srušila. I na Tiša Be’Av moramo proći kroz to emocionalno iskustvo.

U Izraelu pozdrav za post je ‘’Com kal’’, što bi trebalo značiti ‘’želim ti lagan

post’’, drugim riječima da nam gladovanje ne padne previše teško. Ništa nije

dalje od razloga za post, nego što je ta želja, jer razlog za post nije tjelesno

mučenje, nego duhovno uzdizanje i zato jedni drugima moramo zaželjeti

‘’smisleni post’’, da nam post ima dublje značenje. Židovi ne jedu zato što

poste, nego zato što taj dan nemaju vremena jesti, jer su zauzeti za život puno

važnijim stvarima nego što je hrana. Zauzeti smo esencijom života, razlogom

postojanja, a to sigurno nisu hrana i piće, kao ni bilo koji drugi fizički užitak.

Imamo vjersku obavezu uživati u jelu, kao i općenito uživati u svim

aspektima života i moramo zahvaliti Bogu na tome, ali pri tom ne smijemo

nikad zaboraviti ono zbog čega postojimo, a to je biti Mamlehet Kohanim

(Kraljevstvo svećenika), podučavati mudrost i biti svjetlost narodima svijeta.

Sada jedna zanimljiva priča. Kažu da je jednog Tiša B’Ava tokom jedne od

svojih brojnih vojnih kampanja Napoleon s pratnjom šetao ulicama jednog

europskog grada. Odjednom začuje plač, jecanje i naricanje grupe ljudi.

Odmah pošalje svog pomoćnika da izvidi o čemu se radi, tko su ti ljudi i zašto

plaču. On se uskoro vratio i izvijestio Napoleona da to Židovi tuguju i plaču za

srušenim Hramom. Napoleon, koji je uvijek osjećao veliku naklonost prema

Židovima, je odmah zatražio da im se pomogne i krivci kazne. Na to mu je

pomoćnik objasnio da plaču za Hramom koji je srušen prije 2000 godina. Kad

je to čuo Napoleon će: ‘’Narod koji se tako sjeća svoje prošlosti, ima

osiguranu budućnost’’. Ne znam da li se ovaj događaj stvarno dogodio, ali ako i

nije, ostaje Napoleonova poruka i za sve nas danas.

Talmudski mudraci uče da je Drugi hram srušen zbog ‘’bezrazložne mržnje’’

(‘’Sinat Hinam’’) među Židovima, i da jedino ‘’bezrazložna ljubav’’ (‘’Ahavat

Hinam’’) može ponovno izgraditi Hram, ujediniti židovski narod i dovesti do

krajnjeg spasenja. Dajmo sve od sebe da se to desi u naše vrijeme. Pred nama

su vrijeme Božanske milosti i oprosta i zato je to najbolje vrijeme za Tešuva

(pokajanje, povratak Bogu, točnije samom sebi), činjenju dobrih djela,

(G’milut hasadim), davanje Cedaka (milodara) i povećanje Ahavat Israel

(ljubavi za sve ljude, posebno bližnje) u želji za usavršavanjem samog sebe i

približavanju Bogu.

Za kraj jedno malo iznenađenje. Kao što u Tori najljepša pohvala židovskom

narodu dolazi od nežidovskog proroka Bilama (‘’O kako su lijepi tvoji šatori,

Jakove, i tvoji stanovi, Izraele!’’), tako i jedan imam daje zapanjujući omaž

‘’čudesnom narodu’’. Hassen Chalghoumi je imam općinske džamije Drancy

u Seine-Saint-Denisu, blizu Pariza. On je umjerenjak te je otvoreni prijatelj

židovskog naroda. Napisao je sljedeće: ‘’Ja, sin Ishmaela, imama,

muslimana, miroljubivog čovjeka, ovime nudim svoje iskreno svjedočanstvo

o ovom izvanrednom narodu. Moram priznati, vjerujem u religije i u čuda. Ali

postoji nešto u vezi s ovim narodom, narodom Izraela, što se zaista osjeća kao

živo čudo. Narod koji su faraoni pokušali izbrisati prije 3000 godina... i nisu

uspjeli. Narod koji su Babilonci pokušali uništiti prije 2500 godina... i nisu

uspjeli. Narod koji su Rimljani htjeli uništiti prije 2000 godina... i nisu uspjeli.

Narod koji su nacisti pokušali istrijebiti prije 80 godina... i nisu uspjeli. Narod

protiv kojeg su se Arapi borili u pet ratova kako bi ga izbrisali s karte... i nisu

uspjeli. Ovo je malobrojan narod, ali posjeduje jedinstvenu snagu, posjeduje

Božanski blagoslov. Gdje god stavi ruku, uspijeva: u financijama, trgovini,

znanosti, filozofiji, književnosti... Pustinjsku zemlju pretvorili su u raj, bez

nafte ili plina, ali sa slobodom, demokracijom, inteligencijom i snagom volje.

Ovo je narod koji je svijetu dao Einsteina, Kafku, Karla Marxa, Spinozu,

Freuda... i mnoge druge koji su ostavili trag na čovječanstvu. Postoje

stvarnosti koje ni razum ni logika ne mogu objasniti. Postoji samo jedna riječ

za to: Čudo. Dvije i pol godine ovaj se narod bori na pet fronti. Rekli su da

će se Izrael umoriti, da je na rubu sloma... no još jednom iznenađuje svijet

otvaranjem nove fronte protiv iranskog neprijatelja kojeg se mnogi boje, čak

i među arapskim režimima. Ovaj narod, iako malobrojan, posjeduje hrabrost

plemića, mudrost proroka, strpljenje pravednika i odlučnost preživjelih. Kako

bi i moglo biti drugačije, kada su potomci Abrahama, Salomona, Davida,

Mojsija, Jakova, Josipa... i 1523 proroka i izaslanika među njihovim

potomcima? Ovo je narod koji je svijetu donio monoteizam i vjeru u jednog

Boga. Narod vođen žeđi za životom, radom, inovacijama i kontinuitetom

više od 4000 godina. Zaista, ne mogu pronaći drugu riječ da ih opišem osim:

Čudesni narod. Kad bi Arapi imali jasnu viziju, odabrali bi se povezati s ovim

narodom, učiti od njih, surađivati s njima... možda bi upili njihovo znanje,

mudrost i dostojanstvo.’’

Potpis: Hassan Chalghoumi, imam.

Želim svima nama da svi dobro odmorimo tijekom ljetnih praznika, napunimo

baterije, dobijemo malo boje i sasvim ne ispraznimo novčanike. Vidimo se u

rujnu. Neka nam svaki post i svaki dan naših života bude pun smisla.

Vaš rabin Luciano Moše Prelević