B’’H

Dragi prijatelji, Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima nama!

I puno zdravlja!

2025. godina je za nama. Bila je turbulentna i puna izazova. Nadam se da je to sve sada iza nas i da će se u Novoj otvoriti neki novi vidici, neke nove prilike. Tekst za prošli broj Hadašona sam započeo ovako: nedavno me jedna naša članica iznenadila pitanjem u vezi školskog programa.

Njena djeca u školi uče o svim mogućim starim civilizacijama, samo ne i o židovskoj. Nisam znao kako joj odgovoriti, ali sada kad pišem ovaj tekst palo mi je na pamet jednostavno objašnjenje. Naime sve te su stare i od te starosti su i vjerojatno i umrle te se danas nalaze samo u Wikipediji i drugim enciklopedijama. Za razliku od njih Židovstvo je još uvijek živo bez obzira na sve uspone i padove kao i bez obzira na sve nesreće koje su nas pogodile. A postojat će i na kraju svijeta, do ,,posljednjih dana“, jer kako kaže jedan rabinski tekst (midraš), kraj svijeta će dočekati samo Židovi sjedeći u suka napravljenoj od levijatanove kože. Glavna karakteristika suka je da je to privremena koliba s krovom od granja kroz koje se vidi nebo, što ukazuje na neprekidnu vezu židovskog naroda s B-gom, odnosno da Savez (Brit) između B-ga i židovskog naroda napravljen na Sinaju nikad nije, niti će ikad biti prekinut. To je ono što ni

J. P. Sartre ni Mark Twain kao ni brojni drugi mislioci nisu mogli razumjeti. A tajna židovskog preživljavanja je nevjerojatno jednostavna. I to ne samo ,,sebičnog preživljavanja”, nego i djelovanja na cijeli svijet, a posebno na ono što zovemo ,,zapadna civilizacija”. Tajna leži u Tori. Tora je naša pokretna domovina. I dok se god budu držali Tore Židovi će preživjeti, ma gdje živjeli, a Židovstvo će oblikovati etiku i moral cijelog svijeta.

Prošli mjesec smo proslavili Hanuku, naš najmlađi i djeci najradosniji blagdan. Iako na prvi pogled, posebno u usporedbi s Tora blagdanima, izgleda najmanje važan, zapravo kad gledamo s današnjeg stanovišta opstanka židovskog naroda i Židovstva ispada najvažniji blagdan. O tome sam više pisao u prošlom broju Hadašona. Sada bih se samo s par riječi osvrnuo na Hanuka zabavu koju smo imali u našoj Općini.

Bilo je fantastično. Tako pozitivnu atmosferu nisam dugo osjetio. U tom smjeru idu i komentari prisutnih. Svima onima koji zbog bolesti ili nekih drugih razloga nisu prisustvovali može biti žao. Kao prvo bih želio zahvaliti svima koji su došli na zabavu i svojim prisustvom je uveličali. Zahvala ide i našim gostima, a posebno svima koji su aktivno sudjelovali u organizaciji.

Ne želim nikoga imenovati da slučajno ne bih nekoga preskočio. Nije im dovoljno samo reći hvala, ali hvala!

Blagdan Hanuka slavi pobjedu Makabejaca (Židova) nad sirijskim Grcima, pobjedu Tore nad helenizmom. I zato svijet danas izgleda ovako kako izgleda. Ali, da li ste se ikad zapitali kako bi svijet izgledao da su Makabejci izgubili i da su Židovstvo i Tora nestali, pali u zaborav? Odnosno kako bi svijet izgledao da Tora nikad nije bila dana?

Za tu priliku ću se poslužiti tekstom s Aish Tora site u koji ću unijeti neka moja opažanja i misli. Zato mi se pridružite hipotetskoj turi po New Yorku u alternativnoj stvarnosti koja bi nam trebala otvoriti oči za revolucionarni utjecaj Sinaja, odnosno kako bi svijet izgledao da se nikad nije dogodila Objava na Sinaju (Matan Tora).

Vozimo se preko Brooklynskog mosta, jurimo niz FDR Drive i parkiramo automobil u masivnoj garaži od betona i čelika. Šetamo ulicama centra Manhattana i izvijamo vratove kako bismo pogledali blistave vrhove nebodera. Znajući da su poganske civilizacije antike prednjačile u tehnološkim dostignućima, ne čudi nas što tehnologija napreduje u svijetu bez Tore, jer u fokusu Tore (etičkog monoteizma) nije tehnološki napredak, iako se i tu ima nešto za kazati. Zatim lutamo kroz Lincoln centar. Čujemo glazbu koncerta u tijeku, prolazimo pored kazališta u kojem se izvodi suvremena drama i vidimo dobro odjevene ljude kako stoje u redu kako bi kupili karte za balet. Umjetnosti nije potrebna Tora da bi cvjetala. Odatle krećemo prema Wall Streetu. Zavirujemo na Burzu.

Poslovanje i trgovina cvjetaju. Ovdje nema razlike, iako Tora ističe kašer poslovanje, ali to nije važno za ovaj tekst, pa ćemo o židovskoj poslovnoj etici pisati drugi put. Naš obilazak nas zatim vodi u stambene četvrti prepune visokih stambenih zgrada. Ovdje prvi put primjećujemo da nešto nedostaje. Nema škola. Pitamo vodiča za škole.

I dobivamo odgovor da postoji jedna živahna akademija za bogate i ugledne, ali obrazovanje za mase? Kako smiješno!

Što se dogodilo s osnovnom školom 132 i srednjom školom Woodrow Wilson te Gradskim koledžom? U centru grada, kažu nam, postoji jedna živahna akademija za bogate i ugledne, ali obrazovanje za mase? Naš vodič se podsmjehuje: ,,Kako smiješno! Koja glupost! Obrazovanje za mase?” Kako rabin Ken Spiro ističe u svojoj izvrsnoj knjizi, ,,WorldPerfect” (,,Savršen svijet”) obrazovanje za sve bila je nevjerojatna ideja u antičkom poganskom svijetu (kao u politeističkim društvima danas), gdje je stopa pismenosti općenito bila 1/10 od 1%. Čak se i stari Rim, kojem je bila potrebna pismena vladajuća klasa za upravljanje svojim prostranim carstvom, hvalio stopom pismenosti od samo 10-15%. Ne samo da Grčka i Rim nisu smatrali korisnim obrazovati mase, već su obrazovanje smatrali potencijalnom opasnošću za stabilnost društva. Tora je uvela ideju obrazovanja za sve. Izričito je naređivala roditeljima da obrazuju svoju djecu (Pnz 6:7).

Zapravo, zakonik složen poput Tore i obvezan za sve članove društva, inherentno je zahtijevao proučavanje. Ako Židov nije znao što sve zapovijedi podrazumijevaju, kako ih je mogao ispuniti? Stoga je masovno obrazovanje bila vrijednost koju je nalagala Tora kroz cijelu židovsku povijest, što je navelo srednjovjekovnog redovnika Petera Abelharda da napiše: ,,Židov, ma koliko siromašan bio, čak i da ima deset sinova, sve bi ih zapisao, ne radi zarade kao što to čine kršćani, već radi razumijevanja B-žjeg zakona. I ne samo sinovi, već i kćeri.” Talmud, posebno u traktatu Kidušin 29a, opisuje ključne roditeljske obveze, prvenstveno očeve, kako bi se osigurao uspješan prijelaz djece u židovsku odraslu dob, a to su: obrezati sinove, otkupiti prvorođenog sina od Kohena, naučiti čitati i pisati, podjednako i sinove i kćeri te podučavati ih Toru, pronaći im supružnika i podučavati zanatu, a neki talmudski mudraci dodaju i podučavanje plivanju kao vitalnoj životnoj vještini za preživljavanje. Ove dužnosti, koje se danas široko tumače za sve roditelje, usredotočuju se na vjerske, strukovne i bitne životne vještine kako bi se potaknuli neovisni, doprinosni članovi židovske zajednice.

Dok nastavljamo naš obilazak New Yorka, primjećujemo da nismo čuli niti jednu sirenu hitne pomoći. Kada pitamo: ,, A gdje su bolnice?”, dočekuje nas prazan vodičev pogled ne razumijevajući što ga uopće pitamo. Pokušavamo mu objasniti da je bolnica mjesto gdje se brine o bolesnicima i gdje se spašavaju životi. Vodič pokazuje tračak razumijevanja: ,,O, da. Imamo mjesto koje pruža medicinsku skrb, ali naravno samo za one koji si je mogu priuštiti, naravno.“ „A za ostale?“ pitamo zgroženo. „Ne možete ih jednostavno pustiti da umru.“ „A zašto ne?“ zbunjeno odgovara. Nijedno društvo prije Tore ili bez Tore nije pripisivalo intrinzičnu vrijednost ljudskom životu. Iz toga slijedi da bi se za vladu ili društvo trošenje resursa na liječenje ili očuvanje života, uz osjećaj takve hitnosti spašavanja života da bi opremali kola hitne pomoći, smatralo besmislenim pothvatom.

Pravo na život, koje je Američka deklaracija o neovisnosti smatrala ,,samo uobičajenim”, nije bilo očito nijednom društvu u svijetu prije ili poslije Sinaja, osim tamo gdje je prodro utjecaj Tore. ,,Pikuah Nefeš”, odnosno spašavanje života, u Židovstvu je toliko važna stvar da nadilazi obdržavanje Šabata, odguruje Šabat. Nasuprot tome, ubijane neželjenih beba (poput djevojčica i onih s čak i manjim invaliditetom) bilo je univerzalno prakticirano, a podržavali su ga i ,,prosvijetljeni” mislioci poput Aristotela. Ubijanje radi zabave bila je najpopularnija zabava u starom Rimu, gdje bi se 50 000 ljudi naguralo u Koloseum kako bi gledalo osuđene kriminalce (za ,,teške zločine” poput ispovijedanja kršćanstva), robove i ratne zarobljenike kojima su javno hranili lavovima i gladijatorima koji su se borili do smrti. Između ovih spektakularnih ubojstava, kako gomili ne bi dosadilo, rutinska pogubljenja spaljivanjem, odrubljivanjem glava i skidanjem kože živih ljudi nuđena su radi zabave tijekom pauze. U svijet u kojem je ubijanje iz praktičnosti ili sporta bila univerzalna norma,

Tora je uvela koncept svetosti života. ,,Ne ubij”, šesta od Deset zapovijedi objavljenih na Sinaju, nije bila samo etički pragmatizam kao što je to bio slučaj u drugim drevnim zakonima, čiji je cilj bio zaštititi ne pojedinca, već stabilnost društva. Tora je tvrdila da su sva ljudska bića, uključujući dojenčad, robove i osuđene kriminalce, sveta jer su stvorena na sliku Bo-žju. Talmud naglašava da onaj tko ubije jednog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet, ali i isto tako da onaj tko spasi jedan život, kao da je spasio cijeli svijet. Vrijednost pojedinca, a time i njegovog ili njezinog života, inovacija je Tore. Autor originalnog teksta određeno je vrijeme živio u Indiji, te piše da je 1981. godine poznavao par čiji je 22 - godišnji sin ozlijeđen u prometnoj nesreći dok se vozio svojim skuterom ulicama Kalkute. Mladić je ležao na prepunoj ulici sedam sati, sve dok nije iskrvario. To je društvo u koje Tora nije prodrla. Talmud piše da Židov ne bi smjeo živjeti u gradu u kojem nema škole ni liječnika.

Naš obilazak Manhattana bez Tore vodi nas do male, ali veličanstvene zgrade. Vodič nas obavještava da je to sudnica za cijeli grad. Zbunjeno ga pitamo da kako tako mala sudnica može služiti milijunima ljudi. Ne zaboravimo to bi bila sudnica za cijeli grad New York. Sada je bio red na vodiču da se zapanji: ,,Milijuni ljudi? Pa samo nekoliko tisuća ljudi, gradska elita, ima pravo pokretati tužbe.” Kada je Tora postavila načelo jednakosti pred zakonom, ostatak svijeta se morao nasmijati. Levitski zakon (19:15) donosi: ,,Ne smiješ izvrtati pravdu; ne smiješ favorizirati siromašne i ne smiješ častiti moćne!” Smatralo bi se neobičnim da B-g to nije naredio. Prema Tori, čak ni kralj nije iznad zakona, a čak ni rob nije ispod njega. Židovski sudovi saslušavaju, i oduvijek su saslušavali, slučajeve koje su pokrenuli radnici, žene i stranci kojima je nanesena nepravda. Nasuprot tome, drevna Atena, tzv. ,,kolijevka demokracije”, proširila je puna zakonska prava samo na nekoliko tisuća muškaraca koji su posjedovali zemlju, ostavljajući ostale stotine tisuća stanovnika (uključujući žene, obrtnike, seljake i robove) bez mogućnosti obraćanja sudu. Ne izvrtanje pravde, kao ni varanje na utezima su među najčešćim ponavljanim stihovima u Tori.

U hodniku sudnice primjećujemo nešto neobično na zidu. To je skup

dvanaest redaka brojeva. Na naše pitanje, vodič nam objašnjava da je to

kalendar i da označava dane, mjesece i godine. ,,A što je s tjednima?”

pitamo i ponovo ga zbunjujemo: ,,A što su to tjedni?” Podjela vremena na

sedmodnevne jedinice koje prekida Šabat, dan odmora, izum je Tore. Ne

odgovara nikakvom prirodnom ciklusu. Potpuno kontraproduktivan

materijalnim ciljevima, Šabat se obraća duhovnoj potrebi za ponovnim

povezivanjem i obnovi saveza s Bogom. Čak i oni stanovnici zapadnog

svijeta za koje ,,vikend” ne znači duhovno osvježenje već kupovinu u

trgovačkom centru moraju cijeniti Torin dar jednog slobodnog dana u

sedam. U antičkom svijetu su Židove nazivali ljenčinama jer nisu radili na

Šabat.

Krećemo prema 1. aveniji i 46. ulici samo da bismo otkrili da poznata

znamenitost sjedišta Ujedinjenih naroda nedostaje. Zbunjeni pitamo: ,,Zar

ne postoji neko međunarodno tijelo čija je svrha, barem u načelu, rješa-

vati sporove između naroda na miran način, bez pribjegavanja ratu?” Naš

vodič je zbunjen: ,,Koja bi bila svrha toga? Rat je najplemenitiji čovjekov

pothvat. Rat rađa heroje, moćne ratnike čija hrabrost pobjeđuje

neprijatelja. A kako će inače nacija proširiti svoje granice i povećati svoju

moć bez slavnog pothvata rata? Počinjemo tražiti zakrivljeni zid na kojem

je ukrašena vizija hebrejskog proroka Izaije: ,,I prekovat će svoje mačeve u

plugove, a svoja koplja u srpove, narodi neće dizati mač protiv naroda, niti

će se više učiti ratovati.” Uzalud tražimo. Nema natpisa, nema zida, čak ni

ideala mira u ovom svijetu u kojem Tora nikada nije dana.

Hodamo prema sjeveru, pored modernog centra grada, u siromašnu

četvrt, i ovdje nas najuočljivija razlika obuzima. Ulice su pune nesretnika,

slijepih ljudi, bogalja, izgladnjele djece. Pružaju ruke i mole nas za pomoć.

Podsjeća me na gradove Indije. ,,Zašto su ti ljudi na ulici?” pitamo. ,,Gdje

su sirotišta? Agencije za socijalnu skrb? Ustanove za slijepe i gluhe? Pučke

kuhinje? Rehabilitacijski centri za osobe s invaliditetom?” „Što

predlažete?“ dolazi ogorčeni odgovor. „Ovdje nema ničega sličnog, a

zašto bi i trebalo biti? Nismo povrijedili ove ljude. Nije naša krivnja ako su

gladni ili invalidi. Ne snosimo odgovornost da im pomognemo!“ Kao što

Ken Spiro ističe u knjizi WorldPerfect, u svijetu u kojem su brojni

zakoni zabranjivali ubojstvo, krađu i razna antisocijalna ponašanja, Tora

se pojavila s potpuno novim konceptom: obvezom proaktivnog činjenja

dobra. „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Lev 19:18) i „Ne stoj u

krvi bližnjega svoga“ (Lev 19:16) zadužili su čovječanstvo društvenom

odgovornošću, idejom o kojoj društva bez Tore nikada nisu ni sanjala.

Tora, koju je Thomas Huxley nazvao „Magna Carta siromašnih i

potlačenih“, naglasila je ovu poantu mnoštvom specifičnih zapovijedi

usmjerenih na pružanje pomoći siromašnima, udovici, siročadi i strancu.

Tora je obvezala ljudska bića da preuzmu odgovornost za dobrobit ljudi

izvan vlastitih klanova i izvan granica vlastitih domova, ne zato što je to

bilo zdravo za političko tijelo, već zato što je to pravedno (cedaka), jer je

Bog, pravedan i pun ljubavi, zahtijevao suosjećanje od sve svoje djece za

svu svoju djecu. Ovaj planet nikada nije poznavao originalniju ideju.

Naš obilazak New Yorka ne bi bio dovoljan da otkrije uistinu ogromnu

revoluciju uzrokovanu objavom na Sinaju. Bez Tore ne samo naš svijet,

već i naši životi bili bi duboko drugačiji. Da živimo u svijetu u kojem Tora

nikada nije dana, bili bismo neprepoznatljivi sami sebi. Kao što je pisac

Thomas Cahill, katolik, napisao u svojoj knjizi Darovi Židova (The Gifts of

the Jews): ,,Bez Židova, svijet bismo vidjeli drugačijim očima, čuli

drugačijim ušima, čak i osjećali drugačijim osjećajima. I ne samo da bi naš

senzorij, ekran kroz koji primamo svijet, bio drugačiji: mislili bismo

drugačijim umom, tumačili sve naše doživljavati drugačije, izvlačili dru-

gačije zaključke iz stvari koje nas snalaze. I postavili bismo drugačiji put

za svoje živote.” Važno je imati na umu da sve inovacije koje Cahill

pripisuje Židovima (koje naziva ,,izumiteljima zapadne kulture”) imaju

svoj izvor ne u samim Židovima, već u Božanskoj objavi Židovima. Iako je

patrijarh Abraham doista bio originalan mislilac i onaj koji je otkrio etički

monoteizam, nijedna osoba ili sila na svijetu nije mogla tako radikalno

promijeniti svijet. Poluga koja je podigla planet morala je biti smještena

izvan njega. Takva drastična transformacija mogla se pokrenuti samo

Božanskom objavom. Koja je bila promjena paradigme koja je

revolucionirala ljudsko razmišljanje i nastojanja? Cahill ističe da su sve

drevne kulture vrijeme smatrale cikličkim. Piše: ,,Židovi su bili prvi ljudi

koji su izašli iz ovog kruga, pronašli novi način razmišljanja i doživljavanja,

novi način razumijevanja i osjećanja svijeta, toliko da se s pravom može

reći da je njihova jedina nova ideja koju su ljudska bića ikada imala.

Ali, njihov svjetonazor postao je toliko dio nas da je u ovom trenutku

mogao biti upisan u naše stanice kao genetski kod.” Vrijeme je osnova na

kojoj ljudska bića tkaju svoj osjećaj stvarnosti. Dok se vrijeme

smatra cikličkim, stvarnost karakterizira sudbina, neumoljiva

predvidljivost prirode, obezvređivanje sadašnjeg trenutka i uzaludnost

ljudskog nastojanja. Krugovi nemaju svrhu; oni se vrte u krug. Bogovi

drevnih panteona, poput bogova današnje Indije, ne tvrde da nemaju

svrhu. Njihovi postupci su božanski sport, ,,lila” u hinduističkoj

terminologiji, što znači “igra”. U takvom svjetonazoru, jedini vrijedan

ljudski cilj je oslobođenje, nekako izbjeći kotač rođenja i smrti. Židovski

Bog se kroz Toru predstavio kao svrhoviti Bog, s planom za ljudsku

povijest. Ako se čovječanstvo pokorava Njegovim zapovijedima (micvot),

Božanski određenom nacrtu, tada će uslijediti pravedni svijet. Budućnost

će biti drugačija i bolja od prošlosti.

Tako je Tora predstavila linearno vrijeme. Time je katapultirala

čovječanstvo u svijet smislenih moralnih izbora, gdje ljudska bića mogu

stvarati vlastite sudbine, kovati vlastitu budućnost. Pripovijedanja Tore

odvijaju se u linearnom, a ne cikličkom vremenu. Tora priča priče o

ljudima koji su bili važni ne kao arhetipovi (kao u svim drugim drevnim

epovima), već kao pojedinci, ljudi koji su bili važni ne zato što su

posjedovali veliku moć, već zato što su donosili značajne odluke,

prvenstveno moralne. Ti unutarnji izbori utjecali su na njihove potomke, a

na naše pretke i stvarali povijest. Povijest ne kao zapis vođenih i dobivenih

ratova, već kao svjedočanstvo moralnih bitaka koje su životu dale smisao

i svrhu. Abraham koji sluša Boga čak i po cijenu života svog dragocjenog

sina, Jakov koji se hrva s anđelom zla, Josip koji se odupire iskušenjima

Potifarove žene, Mojsije koji nevoljko prihvaća ulogu vođe kod gorućeg

grma. To su značajni događaji koje nam Tora odlučuje ispričati. Time, ona

prožima sve naše živote, sve kroz stoljeća, smislom i mogućnošću. Blagdan

Šavuot obilježava događaj koji je potresao svijet, Božansko otkrivenje na

Sinaju, sklapanje . To je dan kada potvrđujemo svoju predanost

proučavanju i primjeni Tore. Tog dana prije 3320. godina, beskonačni Bog

probio je barijeru ljudske konačnosti i u prisutnosti cijelog naroda otkrio

svoje zapovijedi. Thomas Cahill opisuje okruženje: ,,Stoga nije slučajno da

se velika otkrivenja Božjeg Imena i njegovih zapovijedi događaju u

planinskoj pustinji, što dalje od civilizacije i njezina sadržaja, na mjestu

koje je što drugačije od bujnih predvidljivosti i udobnosti Nila i Eufrata

koliko ova naša zemlja može ponuditi. Ako bi Bog, Pravi Bog, Jedini Bog,

trebao govoriti ljudskim bićima i ako bi postojala ikakva mogućnost da ga

čuju, to bi se moglo dogoditi samo na mjestu lišenom svih kulturnih

referentnih točaka, gdje se čak i priroda...činila odsutnom. Samo usred

neljudskog kamenja i prašine ova pogrešiva skupina ljudskih bića mogla

zamisliti da postane čovjek na novi način. Otkrivenje na Sinaju bio je

jedinstveni i najvažniji događaj u ljudskoj povijesti. Kad pomislim kakvi bi

naši životi bili bez njega, mogu se samo naježiti.”

B-g nije stvorio svijet tako da bi samo nekolicina onih koji ga prepoznaju živjeli smislene živote. On želi da se cijelo čovječanstvo ujedini u Njegovoj službi i pronađe istinu i ispunjenje. Niti jedno ljudsko biće ne smije biti zapostavljeno. I zato Judaizam smatra tako važnim da aktivno čeznemo za Mesijom, jer kad čeznemo za njim, izražavamo svoju najdublju nadu za svijet koji će konačno biti u miru, gdje više nema rata, mržnje ili patnje.

Biti će to svijet u kojem će svaka osoba znati svoju svrhu, gdje će židovski narod ispuniti svoju misiju da bude svjetlo narodima i gdje će cijelo čovječanstvo živjeti u skladu pod Božjom istinom. Čežnja za Mesijom znači čežnja za svijetom u kojem vlada pravda, gdje obitelji žive u radosti i sigurnosti i gdje znanje o Bogu ispunjava zemlju. Možda bismo mogli biti u redu služeći B-gu kao što to činimo sada u ružnom i bezbožnom svijetu.

Doista, naš izazov i nagrada još je veći otkrivajući Boga u tami. Ipak, ne smijemo se brinuti samo o sebi. Moramo se brinuti o Bogu i o mnogim drugima na ovoj zemlji. Bog želi da cijelo čovječanstvo dostigne ispunjenje, ne samo mi i moramo aktivno čeznuti za danom kada će se to konačno dogoditi. Ali, naša čežnja nije pasivna nego je svakodnevni podsjetnik da svatko od nas ima ulogu u približavanju te stvarnosti: širenjem dobrote, traženjem istine, životom s integritetom i približavanjem sebe i drugih B-gu. Čežnjom za Mesijom, obvezujemo se pomoći u izgradnji svijeta koji će jednog dana uskoro dočekati Mesiju.

Neka brzo stigne u naše dane.

Kako se 2025. godina bliži kraju želio bih svima nama zaželjeti sve najbolje u Novoj. Svaki kraj ujedno označava i nov početak. Možemo li što promijeniti? Možemo! Uvijek možemo. I male stvari pomažu. Uvijek moramo probati. Uvijek težiti promjeni na bolje. Nitko ne može promijeniti prošlost, ali budućnost je sasvim nešto drugo. I mora početi negdje, zašto ne baš sad i ovdje. Neka naš duh i odlučnost budu nepokolebljivi i onda ćemo uvijek hodati stazama slave (,,sunčanom stranom ulice”). S hrabrošću, vjerom i naporom postići ćemo sve što želimo. Svima nama želim sve najbolje u Novoj 2026. na osobnom, obiteljskom i poslovnom planu!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević