Šalom Alehem! Baruhim Habaim! Mir s Vama! Puno zdravlja i blagoslova!

I sve najbolje u Novoj 2024. Ovaj tekst pišem pod utiskom kako proslave Hanuke u našoj Općini tako i paljenja prve Hanuka svijeće, u čijem su paljenju sudjelovala i djeca iz vrtića. Proslava je bila više nego uspješna, puno ljudi, nenametljiva i dobra glazba, obilje prigodne Hanuka hrane. Koristim priliku da pohvalim i ujedno zahvalim našoj Bibi, Vesni i ekipi za veliki uloženi trud.

Kako kaže židovska izreka: ,,hrana je bila izvrsna, a i porcije su bile velike!'' Želio bih također istači i ,,omladinski'' tulum koji se poslije službene Hanuka zabave odvijao u njihovom klubu do ranih jutarnjih sati. Bilo je super. Znam da se većina ljudi upravo sprema za doček ,,svjetske'' Nove 2024. godine.

Vremena su teška, i ne znamo što nam sutra nosi, kako na svjetskoj tako ni na lokalnoj razini, ali baš zato, prilikom dočeka Nove želim svima nama što bolji provod. Ali, također nas sve podsjećam i želim nam svima sretnu još jednu novu godinu, jednu našu, židovsku, privatnu, malu Novu godinu, Roš Hašana Le'ilanot, Novu godinu drveća, Hamišoši, ukratko Tu B'švat. Petnaestog dana židovskog mjeseca švata, što je i značenje samog imena Tu B'švat, mi slavimo (obilježavamo) Tu B'švat, Novu godinu drveća i voća. Hebrejska slova tet i vav imaju brojevnu vrijednost 9 i 6 što zajedno čini broj 15. Ove godine Tu B'švat pada u četvrtak 25.01.2024. Tu B'švat je prvi put spomenut prije 2000 godina u Mišni kao jedna od 4 Nove godine u židovskom kalendaru: ,,Hilelova akademija (Beit Hilel) je podučavala da je 15. švata Nova godina drveća''. Zašto baš 15. švata? Zato što je to prema Hilelovoj akademiji praktično dan kad drveće prestaje apsorbirati vodu iz zemlje i umjesto nje počinje uzimati hranu iz svojih sokova, što označava buđenje drveća iz zimskog sna. Prema halahi, židovskom zakonu, to znači da se plodovi drveta koje je procvjetalo prije 15. švata ne mogu upotrijebiti za porez za plodove drveća koje je procvjetalo poslije tog dana. Vidimo da je to prije 2000 godina dok su Židovi živjeli u Izraelu i dok je postojao Hram u Jeruzalemu bio datum početka porezne godine za drveće i plodove, te općenito poljoprivredne proizvode. Takav datum (1. elula) je tada postojao i za oporezivanje stoke. Rušenjem Hrama i rimskim protjerivanjem Židova iz Izraela ta praksa je prestala i ta dva datuma gube praktičan značaj i padaju u zaborav. Ali negdje u 16.st. Tu B'švat se počeo opet obilježavati, ali je tada izgubio svoju prvobitnu funkciju. O tome ćemo više i detaljnije govoriti na samoj proslavi u Klubu koju ćemo održati zajedno sa Šabatnom večerom 26.01.2024. u 18.30. Kako proslavljamo Tu B'švat? Odgovor je tipično židovski, neki ljudi rade ovo, dok drugi rade ono, a treći opet nešto sasvim treće. Ukratko, neki ljudi slave jedući suho voće drveća kojima se Izrael ponosi (7 vrsta) kao smokve, datule, šipak, masline, grožđice, pšenica i ječam (kolači). Kabalistička tradicija čak uključuje ,,mističan'' Tu B'švat seder, gdje po uzoru na pashalni seder iznosimo unutarnje osobine voća, govorimo određene blagoslove, pjevamo pjesme i vodimo duboke diskusije. Također postoji običaj jesti novo voće, neko sezonsko voće koje još nismo jeli te godine da bi rekli blagoslov ,,šehehejanu''. Danas u Izraelu Tu B'švat je postao dan sađenja drveća. Na Tu B'švat 1890. godine u naselju Zihron Jaakov rabin Zev Javetz je poveo svoje studente da prvi put zasade drveće. I druge škole širom Izraela su prihvatile njegovu ideju i Židovski nacionalni fond (Keren Kayemet Le'Izrael) je proglasio 15. švata nacionalnim danom sađenja drveća. Sve dok je postojao Hram sve naše misli i radnje povodom Tu B'švata su bile vezane uz Erec Izrael. Od 16. st. Tu B'švat preko Kabale prvo dobiva duhovnu dimenziju, da bi od 1948. godine osnivanjem Države Izrael dobio ekološku dimenziju u vidu sađenja drveća te općenito brige o prirodi. Tijekom Tu B'švat sedera prisutni, bez obzira na stupanj njihove religioznosti, svoje misli i akcije upućuju Izraelu najčešće sakupljajući donacije za sađenje drveća. I ove godine su naše misli i osjećaji vezani uz Izrael, ali nažalost iz puno ozbiljnijeg razloga. Zato bih sada želio u par slijedećih rečenica iskazati zašto volimo Izrael, zašto s tolikim žarom upijamo svaku, pa i najsitniju vijest vezanu uz Izrael. Bez obzira koliko nam se negdje žuri, kad na radiju ili televiziji čujemo ,,a na Bliskom istoku ....'', zastajemo i pažljivo slušamo vijesti do kraja. Pri tom ću se poslužiti mislima rabina Harolda Kushnera iz njegove knjige ,,Živjeli! Kako žive i misle Židovi!'', meni osobno najbolje knjige iz Židovstva i zato je najtoplije preporučam. On je tu našu brigu danas usporedio sa svojom bakom koja je nakon svake avionske ili neke druge nesreće pažljivo čitala imena poginulih tražeći židovska imena. Rabin Kushner piše da je s vremenom uvidio da je najosjetljivije pitanje koje nežidovi postavljaju o Židovstvu upravo ono o ulozi Izraela u našem životu, posebno našem duhu i našem srcu. Toj ulozi nema slične u kršćanskom svijetu, a ni u jednoj drugoj religiji, kao što je različito od odnosa bilo kojeg drugog naroda prema svojoj staroj domovini. Tu autor navodi američke Talijane ili američke Irce. Preci većine američkih Židova dolaze iz Europe, a ne iz Izraela. Pa i preci nas Židova koji danas živimo u Europi nemaju veze s Izraelom, nego dolaze iz drugih dijelova Europe. Autor naglašava da je važno uočiti da je naša veza s Izraelom naglašeno čuvstvena, a ne teološka ili nostalgična. Ona ne poznaje ni vjerske ni društvene podjele. Bili bogobojazni ili svjetovni, ortodoksni ili liberalni, bogati ili siromašni, mi smo više sjedinjeni ljubavlju prema Izraelu nego bilo čime drugim sa židovskog dnevnog reda. Kako da to razumijemo? Ta veza nije ni politička. Svatko od nas razlikuje židovsku domovinu u Izraelu (kojoj smo strastveno i svim srcem odani) od političke države Izrael (čiju vladu možemo, ali i ne moramo odobravati, ako mislimo da je trenutna politika vlade na krivom putu). Velika većina Židova su građani samo države u kojoj trenutno žive, bilo SAD ili Hrvatske i nemaju izraelsko državljanstvo. Veza s Izraelom nije ni vjerska, te Židovi koji ne vjeruju u Boga osjećaju za Izrael isto tako snažno, ako ne i snažnije, kao što osjećaju bogobojazni. Za mnoge agnostike među nama njihova ljubav prema Izraelu jest njihova vjera. Veza nije baš ni povijesna, jer statistički gledano, više se židovske povijesti odigralo izvan Izraela nego unutar njegovih granica, od primanja Tore u sinajskoj pustinji do sređivanja Talmuda u Babilonu, Rambamovih filozofskih spisa u Španjolskoj, Freudovih i Einsteinovih otkrića u Europi. Što bi onda bila priroda te veze? Prije nego ću probati odgovoriti na to pitanje, želio bih iznijeti mišljenje jednog povjesničara koji je kazao da židovski narod uglavnom nema povijest, jer povijest jednog naroda čini ono što taj narod radi sebi, a ne ono što tom narodu rade drugi. Dakle, što bi bila priroda veze Židova širom svijeta i Izraela? Dijelom, naša je ljubav prema Izraelu, kao i svaka ljubav, izvan razumska i ne da se u potpunosti objasniti niti razumjeti. Ono što možemo razumjeti je da je Bog sklapajući Savez sa djecom Izraela na brdu Sinaj od nas zatražio da živimo posebnim životom, da budemo narod - primjer i narod je to sa svoje strane obećao. Što je bila Božja obaveza u Savezu? Što je On obećao zauzvrat? Ono što zasigurno nije obećao je lagodan ili sjajan život, što nažalost dobro znamo iz naše prebogate povijesti. Božje obećanje bilo je, kao prvo, osjećaj Njegove prisutnosti, osjećaj da smo poseban i jedinstven narod, narod koji ima misiju, i drugo, obećanje da ćemo imati svoju zemlju, zemlju koja ima jedinstvenu osobinu da narode koji u njoj žive izbljuje ako ne žive prema B-žjim naputcima. I kasnije u Bibliji, kad proroci žele zaprijetiti narodu Izraela najgorom kaznom za naše bezvjerstvo, što kažu? Upozoravaju Izrael da će se Bog povući od njih i sakriti svoje lice, a njih pretvoriti u običan narod, koji će netko protjerati s njihove zemlje. Za nas Izrael označava zamisao da smo mi narod, a ne samo vjerski sustav. Židovstvo je ukorijenjeno u zajednici, u praksi, a ne u teologiji. Teologija može postojati na stranicama knjige i nje se pojedinci mogu držati gdje god žive i ti se pojedinci mogu odlučiti da s vremena na vrijeme okupe u bogomolji da bi izrazili svoje jedinstvo. Ali, narod mora negdje živjeti, on nije apstrakcija. Rabin Kushner to uspoređuje sa brakom. Brak kao zakonski pojam je napisan na stranicama zakonika, ali kad se muškarac i žena vjenčaju, moraju naći stan i namjestiti ga.

Naš je odnos prema Izraelu tako složen i zato što pojam Izraela pokriva nekoliko inače različitih zamisli. S jedne strane, Izrael je država, politička jedinica, sa židovskom većinom, ali i znatnim muslimanskim i kršćanskim stanovništvom te pripadnicima drugih vjera, kao Bahai. S druge strane, Izrael je domovina židovskog naroda, čak i onih Židova koji ne žive tamo građani su neka druge zemlje. Istovremeno u Izraelu živi i brojna arapska manjina.

Izraelska zastava i himna su ujedno zastava i himna države Izrael, ali također zastava i himna židovskog naroda širom svijeta. Mnogi Židovi shvaćaju opstanak države Izrael kao izraz volje svijeta da prizna našem narodu pravo na život. Nežidovima je gotovo nemoguće razumjeti značenje ožiljka što su ga Holokaust i stoljeća progona koja su do toga dovela ostavili na židovskoj duši. Židovski narod je vjerojatno jedini narod na svijetu koji se budi svaki dan s pitanjem hoće li ga svijet pustiti da živi. Autor naglašava da nakon iskustva nacizma, Židovi dobro razumiju da se, bez obzir na to kako ekonomski uspješni i društveno uklopljeni bili, ne mogu nikad osjećati potpuno sigurno. I danas opet vidimo enorman porast antisemitizma.

Međunarodno prihvaćanje Izraela bi trebalo poslati poruku svima da usprkos svim mrziteljima na svijetu ima mjesta za židovski narod. Vjerojatno da je razlog zašto mnogi od nas tako žestoko brane Izrael od kritike strah da će kritika dovesti do prestanka svjetskog pristajanja na postojanje Izraela. Da taj strah možda ipak nije pretjeran pokazuje odnos UN prema Izraelu njegovim stalnim prosuđivanjem za stvari za koje se druge države ne prosuđuju. Izrael nam je također važan jer je to jedino mjesto na svijetu gdje je biti Židov nešto sasvim obično. Također uspjesi Izraela na svim poljima te divljenje svijeta nas također ispunjava ponosom. Veliku ulogu u našoj psihi ima i činjenica da smo se, vrativši se u našu pradomovinu, iskazali i kao narod koji je svijetu dao Bibliju. Iako smo statistički više živjeli izvan Izraela nego u Izraelu, židovski narod je postao onim što jeste upravo u, doba dok je živio u zemlji Izraelovoj, izgradio Hram u Jeruzalemu, napisao psalme i čuo proroke. Upravo zato je arheologija glavna razbibriga barem polovice stanovništva Izraela. Pronaći krhotinu lončarije iz biblijskoga doba ili novčić iz doba ustanka protiv Rimljana znači dokazati neprekinutost povijest Izraela od biblijskog doba do danas i tako pokazati da Izrael nije neka nova država od osamdesetak godina već zapravo jedna od najstarijih država na svijetu gdje isti ljudi žive na istom mjestu i govore istim jezikom kao i prije dvije tisuće godina. To objašnjava zašto su Židovi bili ganuti do suza u lipnju 1967., kada su Stari grad u Jeruzalemu, Zapadni zid, grob patrijarha u Hebronu i druga biblijska mjesta postali dio Izraela. To nas je sve spojilo s našim biblijskim korijenima i uzbudilo Židove koji čak nisu ni bili vjernici. Tijekom slijedeća dva mjeseca više od polovine stanovnika Izraela, od kojih većina nisu bili vjernici, došla je u Jeruzalem da bi se pomolila ispred Zapadnog zida. Nekoliko kilometara jugoistočno od Jeruzalema na putu prema Betlehemu nalazi se zdanje poznato kao Rahelin grob. Rahel je bila Jakovljeva ljubljena žena koja je na tom mjestu umrla prilikom Benjaminovog poroda (Knjiga postanka 35:19-20). Tijekom devetnaest godina nijedan Židov nije imao pristup tom za nas vjerskom mjestu. I onda, 1967. godine kad je izraelska vojska, napredujući prema Betlehemu, došla do Rahelinog groba, prvo što su ugledali bio je natpis na zidu zdanja, riječi B-žjeg obećanja Raheli iz Knjige proroka Jeremije (pog.31): ,,Sinovi tvoji vratit će se u svoj kraj.'' Za mnoge od nas, ponovno stvaranje i postojanje države Izraela znači ponovni ulazak židovskog naroda u povijest, kao u biblijska vremena, odnosno prestanak našeg igranja sporedne uloge u povijesti drugih naroda. Mislim da su ove misli rabina Kushnera više nego dovoljne da nam daju odgovore na pitanje zašto volimo Izrael. Zbog svega navedenog i zbog mnogo toga još. Ujedno Vas pozivam da promislite i sami sebi probate odgovoriti zašto volite ili možda ipak ne volite Izrael. Knjiga postanka (25:28) kaže da je Izak više volio Ezava jer je rado jeo njegovu lovinu, a da je Rebeka više voljela Jakova. Vidimo da neki ljudi (najčešće muškarci) trebaju razlog za ljubav, dok drugi ne. Za kraj bih Vas sve podsjetio na proslavu Tu B'švata 26.01.2024. u 18.30 koju ćemo povezati sa šabatnom večerom.

Neka Gospod u nastupajućoj godini blagoslovi sve naše napore za dobrobit svih nas, naših obitelji i naših zajednica!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević