B''H

Dragi prijatelji! Šalom Alehem! Mir, blagoslov i puno zdravlja svima!

Parafrazirati ću onu poznatu ,,što je muškarac bez brkova“ te ću kazati ,,a šta su Židovi bez blagdana“. Židovski su blagdani kao i spomen-dani, uključujući postove uglavnom ili radosni ili tužni, slave pobjedu ili dobru žetvu ili oplakuje uništenje Hrama. Ali postoje i blagdani koji nisu puni radosti, ali ni tuge, nego traže ozbiljnost i promišljanje. To su dani kada ne promatramo svijet oko sebe, kada nemamo poveznicu s prirodom, nego smo radije zagledani u sebe. To je vrijeme kada promišljamo što smo učinili sa svojim životom i još važnije što želimo i namjeravamo učiniti.

Najvažnija stvar u vezi s tim blagdanima čak nisu ni sami dani blagdana, nego vrijeme od deset dana između njih, kao mjesec dana priprema za tih deset dana. Tih deset dana u židovskoj su literaturi poznati kao ,,jamim noraim“ (dani strahopoštovanja), ali i kao ,,aseret jemei tešuva“ (deset dana pokajanja). Najveći židovski praznici Roš hašana i Jom kipur („visoki praznici“, kako ih dr. Šalom M. Freiberger skupno naziva u svom molitveniku) uključeni su u tih deset dana. Iako je to početak židovske godine, to je ujedno i njezin vrhunac. Židovska kalendarska godina počinje u jesen s desetodnevnim razdobljem ispitivanja naših života u tijeku protekle godine i određivanja želja i molitva za slijedeću godinu.

Te dane ne čini posebnim samo dubina i svečanost naših molitava, već i činjenica što ih uzimamo tako ozbiljno. Pred nama je mjesec rujan, najvažniji period židovske godine, period koji bi trebao dati ton cijeloj godini i zato ne bi smjeli propustiti ukazanu priliku. Osim Roš hašane, koja pada 16. i 17.09.2023. (Erev je 15.09.) i Jom kipura (25.09.), Erev je 24.09., tu je i Sukot, koji počinje 30.09. (Erev je 29.09.2023.), a završava Šemini aceretom (07.10.2023.) i Simhat torom (08.10.). Tako veliki broj blagdana, koji su pred nama, otvara i veliki broj tema o kojima bih mogao pisati, kao npr. o glavnim temama molitve za Roš Hašane, a to su Malhut (kraljevstvo, prihvaćanje B-ga za kralja ), Zihronot ( podsjećanje, dan kada nas se B-g sjeti obično znači preispitivanje naših postupaka i odluka, odnosno Dan suda) i Šofrot (zvuk šofara, ovnujskog roga). Također jako puno se može napisati i o Kol nidre, uvodnoj pjesmi kojom počinjemo Jom kipursku službu i kojom se odričemo svih zavjeta koje smo dali namjerno ili slučajno, ili o Viduiu, priznanju naših pogrešaka. Sukot je blagdan kojim obilježavamo B-žju zaštitu naroda Izraela tokom 40 godina lutanja pustinjom, također je pun zanimljivih i poučnih tema. Židovski blagdani nisu komemoracije, a ni obilježavanje događaja iz prošlosti, već ponajprije transformacijsko iskustvo, kako za pojedinca, tako i za čitav narod. Bit svakoga židovskog praznika može se iskazati jednom riječju, a to je promjena, što je i glavna tema i Roš hašane i Jom kipura, točnije čitavog ovog razdoblja. Promijeniti se i kao pojedinac i kao zajednica, od onoga što smo sada do onoga što bismo mogli biti, u potrazi za svojim „boljim ja“, ili postati ono što smo uvijek željeli biti, ali se nismo usudili pokušati.

U Talmudu (traktat Nedarim 39b), mudraci iznose ideju da je ,,tešuva“ (pokajanje) stvorena prije stvaranja svijeta. Drugim riječima, da je ideja pokajanja, ideja da možemo promijeniti sebe i svoj put, sastavni dio

B-žjeg stvaranja svijeta, te svijet ne bi mogao postojati bez nje. Ništa nije predodređeno. Tradicija nas uči da je Roš hašana upravo to vrijeme kad svatko od nas ima priliku vratiti se B-gu i učiniti tešuva. Roš hašana i Jom kipur su nam Božji dar, tijekom kojih nam je dana prilika, svake godine iznova, da ostvarimo odnos s B-gom, da „izbrišemo povijest“ kao da nikada nije postojala i da započnemo ispisivati prazne listove nove knjige. No povijest se ne briše automatizmom. Proces brisanja i promjene počinje unutar nas samih, s osjećajem duboka žaljenja i kajanja za učinjena (ne) djela i s iskrenom odlučnošću da ih više ne ponovimo. No naša unutarnja želja i odlučnost u židovstvu nije dovoljna ukoliko su (ne)djela bila uperena protiv druge osobe. Tada čovjek mora pristupiti svakoj osobi kojoj je učinio nešto nažao (bilo djelom ili riječima), ispričati se i ispraviti učinjeno. Koncept ,,grijeha“ u judaizmu se razlikuje od koncepta u drugim religijama. Hebrejska riječ koja se upotrebljava da označi grijeh jest „het“, a dolazi iz svijeta streličarstva i znači hitac koji nije dosegnuo metu, jer je pao ispred nje ili ju je u potpunosti promašio. Hebrejski poznaje i druge izraze za grijeh kao „peša“ (namjerni prekršaj, može biti učinjen i kao pobuna protiv B-ga; u modernom hebrejskom zločin), „avera“ (prekršaj općenito) ili „avon“ (prekršaj iz podilaženja svojim strastima, koji može biti učinjen slučajno, ali i namjerno, a cilj mu nije pobuna protiv B-ga).

„Het“ označava prekršaj učinjen nenamjerno. Utemeljeno na biblijskim stihovima, judaizam poznaje tri razine prekršaja, odnosno tri kategorije ljudi koji su učinili avera (prekršaj). Prva skupina, koju nazivamo „bemezid“, jesu oni koji su svjesno i namjerno počinili prekršaj. To je najozbiljnija grupa. Drugi su oni koji su to uradili nenamjerno, ali su i dalje odgovorni za učinjene prekršaje. Njih zovemo „bešogeg“. Osobe koje pripadaju trećoj skupini nazivamo „tinok šenišba“ (oteto dijete). Tu pripadaju svi oni koji su se potpuno asimilirali i koji su odrastali bez ikakva dodira s judaizmom.

Te se osobe sa židovskog stanovišta zbog neznanja ne smatraju odgovornima za svoje postupke. Promašaji za koje se želimo pokajati i popraviti ih zapravo su neuspjeh da živimo prema svojim potencijalima, neuspjeh da ispunimo svoje obveze, kako prema sebi tako i prema drugima. Ključ za tešuva (pokajanje) nije samo spoznati svoje promašaje i kad god je moguće popraviti ih, nego pogođenoj osobi glasno priznati što smo točno učinili i zašto, te je zamoliti za oprost uz čvrsto obećanje da to više nikad nećemo učiniti ni njoj ni ikome drugome. Majmonides kaže da je pravo pokajanje ono kada se osoba ponovo nađe u istoj situaciji, u istom iskušenju, ali ovaj put ne učini isto. Roš hašana na hebrejskom doslovno znači ,,glava godine“ ili ,,početak godine“, ili kako prevodimo na hrvatski, Nova godina. U rabinskoj literaturi i liturgiji Roš hašana je opisana i kao Jom hadin (Dan suda) ili Jom hazikaron (Dan sjećanja) ili Jom terua (Dan kada čujemo zvuk šofara) ili Jom harat olam (Dan rođenja svijeta). Na taj dan stojimo pred nebeskim sudom, otvaraju se knjige života i smrti i mi iznosimo svoju priču i tražimo da budemo upisani za život i u sljedećoj godini.

Roš hašana traje prva dva dana u mjesecu tišriju, sedmom mjesecu židovskog kalendara, čak i u Izraelu, gdje blagdani traju samo jedan dan. U židovskom kalendaru mjesec počinje pojavom mladog mjeseca (molad) na nebu. U doba postojanja Šatora sastanka, a kasnije Hrama u Jeruzalemu, nakon što bi ga svjedoci vidjeli, otrčali bi Sanhedrinu (vrhovnom židovskom vjerskom vijeću) i izvijestili ih što su vidjeli. Nakon njihova svjedočenja Sanhedrin bi proglasio početak mjeseca i objavio kojeg datuma u tom mjesecu pada određeni blagdan. To je početkom svakog mjeseca bio uobičajeni postupak. S obzirom da Tora propisuje da Roš hašana pada 1. tišrija, u času kada bi svjedoci vidjeli mladi mjesec Roš hašana bi već počela te je zato Sanhedrin propisao da Roš Hašana traje dva dana bez obzira na geografski položaj i zato se to smatra ,,joma arihta“ (aramejski: jedan dugi dan). Roš Hašana počinje paljenjem svijeća u domovima, nastavlja se službom u sinagogi, te Kidušem (posvećenjem Roš hašane) i blagdanskim jelima. Roš hašana je posebna po tome što za uobičajenu blagdansku večeru jedemo specifična jela, kojima simbolično izražavamo svoje želje za sljedeću godinu. Važno je jesti nešto slatko, kruh i jabuke umočene u med. Postoji i hrana koju ne jedemo. To su u prvom redu orasi i drugi orašasti plodovi, kao i neka slana ili kisela hrana, kako nam nova godina ne bi bila gorka. Za Roš hašana imamo specifične pozdrave koji su posebno su važni za taj blagdan. Prije samog dana Roš hašane možemo zaželjeti jedan drugomu ,,ketiva ve'hatima tova“, što se može prevesti kao ,,da čovjek bude zapisan i zapečaćen (u knjigu života) za dobro“. Već od popodneva prvog dana možemo upotrijebiti pozdrav ,,g'mar hatima tova“, koji bi se mogao prevesti kao želja za ,,dobro završno pečaćenje“. Taj pozdrav upotrebljavamo sve do Jom kipura (Dana pomirenja), jer do tog vremena bi naša sudbina u sljedećoj godini trebala biti određena (zapečaćena). Ako se navedeno nekomu čini odveć komplicirano, može svima poželjeti samo ,,šana tova“, dobru godinu, ili ,,šana tova umetuka“, dobru i slatku godinu. Ključna priprema za Roš hašanu je dobro razmisliti o svom odnosu prema drugim ljudima, da li smo im učinili nešto nažao ili koje dobro smo im mogli učiniti, a nismo, i zamoliti za oproštaj sve one koje smo na bilo koji način povrijedili ili oštetili. Isto tako moramo biti spremni i otvoreni oprostiti onima koji su nas povrijedili ili oštetili.

Deset dana između Roš hašane i Jom kipura u židovskoj literaturi i tradiciji osim jamim norajim (dani strahopoštovanja) nazivaju se i aseret jemei tešuva (deset dana pokajanja). To je vrijeme kada se sudi čovječanstvu.

Dok su apsolutni pravednici (cadikim) odmah zapisani u knjigu života, a potpuni zlikovci (rašaim) u knjigu smrti, dotle će suđenje za sve nas ostale (benoni), koji smo negdje između, trajati sve do Jom kipura. Čitavu godinu, a posebno u dane prije Roš hašane, kao i dane između Roš Hašane i Jom Kipura, svi smo ohrabreni da sudjelujemo u djelima milosrđa (cedaka), molitvi (tefila) i pokajanju (tešuva). Tradicionalni Židovi zamolit će članove obitelji, prijatelje, kolege, susjede i znance da im oproste sve što su im loše uradili u protekloj godini. Judaizam uči da Gospod može oprostiti samo one prekršaje koje smo učinili prema Njemu, kao što je izbjegavanje molitve ili nekih drugih religijskih propisa. Ali jedino osoba, koju smo povrijedili ili oštetili, nam to može i oprostiti. B-g to ne može, iako bi možda htio, jer povrijedivši i oštetivši druge smo zapravo povrijedili i oštetili osobno Njega, jer su svi ljudi, muškarci i žene, stvoreni na B-žju sliku i priliku. Ali to jednostavno nije u Njegovoj moći.

Tijekom ovog razdoblja običaj je također posjetiti grobove bliske rodbine, posebno roditelja. Taj običaj povezan je sa zapovijedi Tore „poštuj oca i majku“. Neki ljudi imaju običaj posjetiti groblje uoči Roš hašane i moliti na grobovima pravednika. Ujutro uoči Roš hašane provodimo hatarat nedarim (poništenje zavjeta). Tekst molitve nalazi se u Mahzoru (molitveniku za Roš hašanu), a osoba molbu može iskazati i svojim riječima.

Za obadva dana Roš hašane palimo blagdanske svijeće i pritom izgovaramo dva blagoslova, prvi za paljenje svijeća i drugi, „Šehehejanu“, kojim izražavamo radost i zahvalnost Bogu što nas je održao na životu i što smo doživjeli ovaj trenutak. Jedan od načina na koje judaizam iskazuje čast i poštovanje ženama jest da one pale svijeće za Šabat i blagdane, ali ako muškarac živi sam ili je odvojen od obitelji, tada je njegova obveza upaliti svijeće. Svijeće palimo da bismo posvetili Šabat i blagdane i ujedno uvećali radost druženja i uživanja u jelu. Cilj paljenja svijeća jest da njihov plamen rasvijetli unutrašnjost kuće i na taj način donese ,,šalom bait“ (kućni mir), a u tome je uloga žene nezamjenjiva. Neke obitelji imaju običaj da svaka žena u obitelji, bez obzira na uzrast, pali svoj par svijeća. Za Roš Hašanu postoji poseban molitvenik (Mahzor) za službu u sinagogi. Najčešća molitva koju izgovaramo za Roš hašanu i koja nam ukazuje na samu bit visokih blagdana je: „Sjeti nas se života radi, o Kralju koji voliš (žudiš) život, upiši nas u Knjigu života, Sebe radi, o Bože živi.“ „I u Knjizi života, blagoslova i mira, dobrih prihoda, neka bi bili spomenuti i upisani pred Tobom, mi i sav narod Tvoj, Izrael, za dobar život i mir.“ Riječ život najčešća je riječ koja se upotrebljava za Roš hašanu, tako je i u ovoj kratkoj molitvi upotrijebljena četiri puta. Roš hašana usredotočena je na život, jer Židovi vjeruju u B-ga kao B-ga života i obnove života. Najnadahnutiji i najuzbudljiviji trenutak tijekom liturgije oba dana Roš hašane i na Jom Kipur, koji izaziva vrhunac strahopoštovanja, bez ikakve je dvojbe molitva ,,Un'tane Tokef“ (Himna svetosti B-žjoj), koju molimo kao uvod u Kedušu u Musafu i koja počinje ovako:

„Proglasimo sada snagu svetosti dana, jer on je strašan i užasan. I u njemu će kraljevstvo Tvoje uzveličano biti i milošću će prijestolje Tvoje utvrđeno biti i Ti ćeš na njemu sjediti u istini. Istina je da si Ti Sudac, i Onaj koji dokazuje, i Onaj koji sva djela ljudska poznaje.“ Molitva kaže da ćemo svi proći pred očima Boga i na Nebeskom sudu će biti određena sudbina svakog od nas: „Na Roš hašanu bit će upisano, a na dan posta Jom Kipura bit će zapečaćeno, koliko će ih otići s ovog svijeta, koliko će biti stvorenih; tko će živjeti, a tko umrijeti; tko će umrijeti u određeni čas, a tko prije određenog vremena...“ I kao opomenu svima nama molitva dalje nabraja sve moguće načine na koje ljudi mogu otići s ovog svijeta. Ali na kraju nas autor molitve podsjeća da „pokajanje, molitva i milosrdna djela poništavaju oštricu presude..“ Ta je molitva zahvaljujući pjesmi Leonarda Cohena „Who by fire“ postala poznata širom svijeta. U svojoj verziji ove molitve Cohen na kraju postavlja pitanje ,,i tko je onaj koji odlučuje o našoj sudbini?“. Najlakše bi bilo kazati da je to Bog, ali razum mi govori da zapravo mi sami odlučujemo o tome, da je sve što nam se događa u životu posljedica naših odluka. Judaizam zagovara slobodu izbora svakog pojedinca, ali i prihvaćanje odgovornosti za svoje odluke, a Roš hašana je u biti dan suda našim odlukama. Židovska nas tradicija uči da postoje tri alata kojim možemo učiniti našu molbu B-gu za Roš hašanu uspješnom i da možemo preokrenuti ili čak izbrisati lošu presudu: 1. tešuva, za stvari koje možemo promijeniti postoji pokajanje; 2. tefila, za stvari koje ne možemo promijeniti postoji molitva; 3. cedaka, za stvari koje moramo dati drugima kažemo da je pravda, a ne milostinja. „Avinu Malkenu“ (Oče naš, Kralju naš) možda je najpoznatija molitva koju govorimo na službi za oba dva dana Roš Hašane, na službi za Jom kipur, kao i tijekom deset dana pokajanja. To je očajnička molitva za milost, blagoslov i oproštaj. Iako postoje brojne verzije ona i dalje ostaje jedna (uz Kol nidre) od najemotivnijih molitvi u cjelokupnoj židovskoj liturgiji. Aškenazi je ne govore na Šabat, dok je Sefardi govore. Izraz Avinu Malkenu naša tradicija pripisuje rabinu Akivi u 2. st. n. e. Naša tradicija poznaje i priznaje razne melodije, posebno za ovaj završni stih: „Avinu Malkenu, Hanenu Vaanenu, Ki Ejn Banu Maasim, Asei

Imanu Cedaka Vahesed Vehošijenu!“ („Oče naš, Kralju naš, smiluj nam se i usliši nas, pa i ako nemamo dobrih djela, budi nam blag i milostiv, i spasi nas!“). Molitva je poznata i u popularnoj kulturi te su je brojni pjevači uvrstili u svoj repertoar. Najpoznatija je izvedba Barbre Streisand. Ovdje bih želio skrenuti pozornost na dvije rock obrade,10-minutnu instrumentalnu obradu škotske grupe Mogwai, te američke Phish.

Šabatom i blagdanima nakon dolaska iz sinagoge običaj je da roditelji blagosiljaju svoju djecu. Sina blagosiljaju sa: ,,Dao Bog da postaneš poput Efraima i Menašea!“, a kćer sa: ,,Dao Bog da postaneš poput Sare, Rivke, Rahele i Lee!“ I u oba slučaja nastavljaju: ,,Blagoslovio te Vječni i čuvao te!

Obasjao te Vječni licem svojim i bio ti milostiv! Obratio ti Vječni lice Svoje i dao ti mir!“

Posvećivanje svakog Šabata i blagdana radimo govoreći specijalni molitvu nad vinom, po mogućnosti crnim (ili sokom od grožđa). Tu molitvu nazivamo Kiduš. Doslovno je značenje riječi „kiduš“ je „svet“. Tora nam upućuje dva zahtjeva za Šabat,da ga „držimo“ i da ga se ,,sjetimo“ (šamor i zahor). Šabat držimo tako da ne činimo 39 skupina zabranjenih radnji, a sjećamo ga se posvećivanjem kiduš-obredom. Posvećujući Šabat i blagdane mi ujedno te dane izdvajamo od običnog tjedna i dajemo im dodatnu duhovnu dimenziju. Kiduš se govori prije šabatne ili blagdanske večere, a tradicionalno ga izgovara domaćin ili neki uvaženi gost. Govori se na mjestu gdje ćemo imati jelo ili odakle vidimo mjesto gdje ćemo jesti. Za razliku od Pesaha gdje je fokus svih događanja Seder večera koja se odvija u kućama (kod nas u Općini), glavni dio obilježavanja Roš hašane je u sinagogi putem molitvi, koje su tog dana ispunjene slavom B-ga i molitvama za sretnu godinu koja je pred nama. Središnji dio obilježavanja Roš hašane u našim kućama je blagdanska večera uz dodatak simboličkih jela (simanim), koje jedemo posebno za ovu priliku. Stoljećima se širom židovskog svijeta razvijao običaj jedenja slatke hrane za Roš Hašanu, kako bi izkazali nadu u dolazak slatke i dobre godine. Običaj se zasniva na talmudskom učenju. Također težimo konzumirati hranu koja ima simboličko značenje obilja ili uništenja. Tu simboličnu hranu nazivamo na hebrejskom ,,simanim“ i uz nju govorimo kratku molitvu (Jehi racon) s određenom željom. Svako jelo Židovi formiraju oko kruha i zato prije uživanja u njemu govore blagoslov nad kruhom (hamoci), koji pokriva čitavo jelo i oslobađa nas govorenja posebnog blagoslova za svaku namirnicu. Na Šabat i blagdane blagoslov nad kruhom govorimo nad dvjema halama (barhes) najčešće u obliku pletenice. Nakon govorenja blagoslova odrežemo ili otkinemo komad kruha, umočimo ga u sol i pojedemo. Zatim podijelimo kruh u komadiće, posolimo ga i razdijelimo prisutnima. Ali u doba visokih blagdana, za obje večere na Roš hašanu, kao i na Šabat (Šabat šuva) između Roš hašane i Jom kipura, upotrebljavamo okrugle hale kao simbol životnog kruga, početka i završetka i kao simbol naše želje za dobro zaokruženom godinom. Hala se radi slatka, a može sadržavati i grožđice. Sve zbog želje za dobrom i slatkom godinom.

Prije konzumiranja komadići hale se umaću u med. Zatim jedemo simboličnu hranu (simanim) kojima kao da želimo pokazati B-gu što želimo u slijedećoj godini. Razne zajednice jedu razne vrste, ali nekako se iskristaliziralo da većina konzumira slijedeće: jabuku umočenu u med za slatku i dobru godinu, datule sa željom da naši neprijatelji budu uništeni (konzumirani), šipak sa željom da u slijedećoj godini uradimo barem toliko dobrih djela koliko je zrna u jednom plodu, mrkvu s molbom B-gu da poništi sve loše presude i odluke protiv nas, ribu sa željom da budemo plodni kao ribe i za kraj komadić riblje ili janjeće glave sa željom da budemo glava, a ne rep, odnosno da sami odlučujemo o svom životu, a ne da slijepo nekog slijedimo. To je i glavna poruka Roš hašane da je bolje biti glava muhe, nego rep lava, jer glava odlučuje, a rep je samo slijedi. Umakanjem kruha i jabuke u med izražavamo želju i molbu za dobrom i slatkom godinom. Ali zašto molimo za dobru i slatku godinu? Zar riječ dobra automatski ne uključuje i slatku? Judaizam nas uči da se sve događa za dobro i da je sve B-žja volja, čak i stvari koje se u našim očima trenutno čine lošima, zapravo su za neko dobro. Zato kad molimo B-ga da nam godina bude ne samo dobra nego i slatka, to je zato jer već znamo da će sve biti za dobro. I samo dodatno tražimo da nam to dobro ima sladak ukus. Tora često naziva Izrael zemljom meda i mlijeka, jer med je u biblijsko vrijeme značio dobar život i blagostanje. U židovskoj literaturi ima mnogo izvora koji aludiraju da bismo za Roš hašanu trebali jesti slatku hranu. Često kada čovjek pravi retrospektivu svog života u prethodnoj godini može pasti u tugu ili depresiju, jer nije živio prema svojim potencijalima, a na Roš hašanu trebali bismo biti radosni zbog nove prilike koju nam Bog daje i zato jedući slatku hranu želimo si usaditi nadu da će ove godine biti drukčije, jer ćemo uspjeti izvući svu slatkoću koja se krije u nama i bit ćemo istinski radosni na dan kada B-g bude sudio svijetu. Kao što smo vidjeli, za Roš hašanu prije same blagdanske večere jedemo niz jela koja simboliziraju stvari za koje se nadamo da će nam se ostvariti u godini koja je pred nama. Tu želju izražavamo posebnom molitvom „Jehi Racon“ (Neka bude volja Tvoja), koja se govori prije konzumiranja pojedine hrane. Izvor za taj običaj možemo naći u talmudskoj diskusiji o znacima i znamenjima (Harajot 12a; Keritot 6a). Brojni rabinski autoriteti, uglavnom sefardski, su propisali konzumiranje simboličnih jela po određenom redu, pa su po uzoru na pashalni Seder ovo nazvali

Sederom za Roš hašanu. S vremenom je i svaka zajednica razvila svoje običaje uzimanja simbolične hrane (hebrejski simanim, znaci; aramejski: simane milta, riječi koje imaju značenje), te kojim redosljedom. Mnoge namirnice, primjerice jabuke, med, datule, nar ili riba, zajedničke su većini zajednica. Iako na prvi pogled taj običaj izgleda kao ustupak praznovjerju, što je židovstvu ne samo strano nego i strogo zabranjeno, zapravo tomu nije tako. Cilj konzumiranja te hrane je da nam ta hrana budu podsjetnik.

Uzimajući simbolička jela, koja za nas imaju pozitivno značenje, shvatit ćemo da je pravo vrijeme da molimo B-ga za dobre stvari i zaštitu od loših.

No isto tako dobro znamo da to nije dovoljno, već da moramo proći čitav proces tešuva, od pokajanja pa do ispravljanja učinjenog. Običaj je naše

Općine da za večeru na Roš hašanu kao simbolična jela jedemo okruglu halu i jabuke umočene u med, datulje, šipak, mrkvu i ribu.

Glavna Tora micva za Roš hašanu jest čuti zvuk šofara, koji trima različitim zvukovima simbolizira tri glavne teme dana: 1. Tekia, dugim zvukom (jednim) prihvaćamo B-ga za kralja svijeta; 2. Ševarim, zvukom srednje duljine (tri puta) simboliziramo jecaj i plač slomljenog židovskog srca;

3. Terua, kratki zvukovi (devet puta) zovu nas da se probudimo iz našeg spiritualnog sna. Vrhunac

Roš hašane jest puhanje u šofar nakon čitanje Tore u sinagogi. Zapravo to je najstariji način obilježavanja Roš hašane, jer Tora (IV 29:1) naziva taj dan Jom terua, Dan kada čujemo zvuk šofara. Tora također kaže da je to dan kada ne smijemo raditi nikakve svakodnevne poslove i radnje. Riječ šofar obično se prevodi kao rog ovna, ali može biti od bilo koje košer životinje kao jarca, antilope ili gazele. Prema tradiciji šofar se pravi od roga ovna iz priče o žrtvovanju Izaka. Zvuk šofara povezan je s trima glavnim konceptima Roš hašane: B-žjom suverenosti (malhujot), B-žjim milosrdnom sjećanjem (zihronot), te nadom u mesijansko spasenje Izraela i svijeta (šofarot). Tijekom jutarnje molitve u šofar se puše sto puta, ali bismo ga morali čuti prema nekim autoritetima najmanje trideset puta, dok prema drugima samo devet. Za one koji ne mogu prisustvovati službi u sinagogi, šofar se može puhati i u kući. S obzirom da na Šabat židovski vjerski propisi zabranjuju puhanje u šofar, ove godine se u šofar smije puhati samo u nedjelju ujutro, drugoga dana Roš hašane. Danas šofar ima i nereligijsku muzičku ulogu. Od prvog dan Roš hašane do Jom Kipura svi nastojimo raditi na sebi, odnosno pokušavamo se riješiti svega onog što nas sprječava u našem naumu da napravimo tešuva i otpočnemo novi život. I to radimo do Jom kipura, koji je kulminacija rada na nama samima. Svi poznajemo Jom Kipur kao dan posta i većina Židova bez obzira na stupanj religioznosti na taj dan posti. Što bih također nazvao jednom vrsti zablude, koja se najbolje ogleda u riječima jednog starog rabina: „Ja uopće ne postim na Jom kipur, ja samo nemam vremena jesti, jer radim na samome sebi.“ Zar da gubimo dragocjeno vrijeme na nešto tako trivijalno kao što je hrana. Jom kipur u sebi sadrži potencijal da se promijenimo i počnemo iz početka. Nismo osuđeni da vječno slijedimo određeni put. B-g nam je dao sposobnost i mogućnost, ako to sami izaberemo, da se promijenimo. Često tom procesu prilazimo površno ili samo forme radi.

Naša tradicija naglašava da je prilika dana samo onima koji misle ozbiljno i sve čine čista srca, a blagdan Sukota, kao prvi blagdan odmah poslije Jom Kipura i gradnja suke (sjenice) te blagovanje u njoj, prvi je korak na tom putu i znak da mislimo ozbiljno. Za kraj jedan anegdota: čitavog života Šlomo se svaki dan molio Bogu da dobije na lutriji. Godinama se molio, ali bez uspjeha. Konačno jednog dana usred molitve čuo se glas s neba:

,,Šlomo, daj, molim te, kupi već jednom srećku!“ U židovstvu poznajemo tri pojma: emuna, bitahon i hištadlut. Emuna (vjera) kaže da postoji B-g koji je stvorio svijet i dalje ga stvara i održava. Bitahon (sigurnost) govori da smo sigurni da će nam B-g dati sve ono što trebamo. Hištadlut nam pak kaže: da bi nam B-g odgovorio, mi moramo uložiti napor, biti poduzetni i učiniti prvi korak prema B-gu. Zato u anegdoti B-g poručuje Šlomu da prvo mora uložiti napor (hištadlut) i kupiti srećku da bi mu On omogućio dobitak. Roš hašana je najbolje vrijeme za sve nas da kupimo srećku, vrijeme je da uložimo sve što imamo, jer nas sve čeka glavni dobitak, a to je povratak samom sebi. Ako smo propustili to razdoblje i nismo učinili ništa od navedenog, nemojmo očajavati! Svaki je dan pravo vrijeme da se isprave učinjeni propusti, posebno prema bližnjima. Svaki dan ima potencijal Roš hašane i Jom kipura, a na nama je da ga iskoristimo i učinimo veliki preokret u našim životima, jer kako je netko rekao: ,,Jedini istinski pakao je kada na svom zadnjem danu na zemlji, osoba, koja sam postao, sretne osobu, koja sam mogao postati da sam iskoristio sve svoje potencijale i shvatim što sam si zapravo učinio, a nemam više vremena za popravak“. Jedna druga priča govori o posjetu glavnog rabina Izraela papi u Rim.

I u papinoj radnoj sobi rabin ugleda crveni telefon, te upita papu o čemu se radi. I papa mu odgovori to je direktni telefon za razgovor s B-gom, te ga rabin zamoli može li nazvati B-ga. Papu mu odgovori, naravno da možeš, ali budi jako kratak, jer je tarifa jako jako skupa. I rabin obavi jedan jako brzi razgovor. Nakon nekog vremena papa posjeti Jeruzalem i glavnog rabina. I dok mu je rabin pokazivao svoj radni prostor, papa na radnom stolu ugleda crveni telefon, te upita rabina kakav je to telefon. I rabin mu odgovori da je to telefon za direktan razgovor s B-gom. Papa na to zamoli rabina da li može nazvati B-ga obećavajući da će biti jako kratak, jer zna da je taj razgovor jako skup. Ali rabin mu odgovori, naravno da može, i da se ne brine o dužini, jer ovdje u Jeruzalemu, to je lokalni poziv. Zato nas sve podsjećam da na dane Roš hašane i Jom kipura, kao i dane između, svaka sinagoga u svijetu nam nudi razgovor s B-gom po lokalnoj tarifi što znači da imamo neograničeno vrijeme i zato mu se slobodno obratimo.

Iskoristimo ovo vrijeme najbolje što možemo i zato mi je velika čast pozvati nas sve prvo u sinagogu, a nakon toga za blagdanski stol u našem domu u Palmotićevoj 16:

u petak, 15.09.2023. na Erev Roš hašana u 19.15 na molitvu za Šabat i prvi dan Roš Hašane, te nako toga na svečanu blagdansku večeru za prvi dan Roš hašane; te u subotu, 16.09.2023. na jutarnju molitvu (trebamo minjan) i čitanje iz Tore. Na Šabat se ne smije puhati u šofar. Također nas sve pozivam i u subotu, 16.09. uvečer u 18.30 prvo na molitvu a zatim na svečanu večeru za drugi dan Roš hašane. Ovu večeru prvenstveno posvećujemo obiteljima s djecom. Roš hašana završava u nedjelju, 17.09.

Ujutro u 9.00 počinje jutarnja molitva, čitanje iz Tore i puhanje u šofar.

Posebna mi je čast pozvati nas sve u nedjelju, 24.09.2023. na Erev Jom kipur u 19.00 na Kol nidre i večernju službu za Jom kipur, te u ponedjeljak, 25.09. na jutarnju molitvu za Jom kipur, koja počinje u 9.00 (trebamo minjan). Poslije čitanja iz Tore u 11.30 imati ćemo Mazkir (Jizkor) kojom prilikom ćemo se sjetiti naših dragih koji više nisu sa nama.

Također na sve pozivam i na dan Jom kipura na popodnevne molitve i čitanje Knjige o Joni, te na večernju molitvu, havdala i zajednički prekid posta u našem Klubu uz kolače i tople napitke. Pozivam sve nas u Palmotićevu 16 da zajedno probamo izgraditi bolji i slađi svijet, ponavljam i naglašavam ,,sve“, jer židovski su blagdani prvenstveno kolektivno transformacijsko iskustvo i najbolje se dožive u porodičnom okruženju. A naša Općina je uz sve pluseve i minuse jedna velika porodica, mišpaha, i svatko tko izostane osiromašiti će sebe, a i sve nas ostale. I stalno imajmo na umu da je razgovor s B-gom lokalni razgovor, i nemojmo propustiti tu priliku slobodno Mu se obratimo i kažimo Mu što nam je na srcu. B-g nas bezuvjetno voli, ali ljubav je dvosmjerna ulica.

ŠANA TOVA UMETUKA. LEŠANA TOVA TIKATEVU VETEHATEMU!

GMAR HATIMA TOVA! HAG SUKOT SAMEAH!

ŽELIM NAM SVIMA SRETNU I SLATKU NOVU GODINU I DA SVI BUDEMO ZAPISANI I ZAPEČAĆENI ZA DOBRO!

SRETAN SUKOT!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević