B’’H

Dragi prijatelji, Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima nama i puno zdravlja!

Nedavno me jedna naša članica iznenadila pitanjem u vezi školskog programa. Njena djeca u školi uče o svim mogućim civilizacijama, samo ne i o židovskoj. Nisam znao kako joj odgovoriti, ali sada kad pišem ovaj tekst palo mi je na pamet jednostavno objašnjenje. Naime sve te su stare i od te starosti su vjerojatno i umrle te se danas nalaze samo u Wikipediji i drugim enciklopedijama. Za razliku od njih Židovstvo je još uvijek živo bez obzira na sve uspone i padove kao i bez obzira na sve nesreće koje su nas pogodile. A postojat će i na kraju svijeta, do ,,posljednih dana“, jer kako kaže jedan midraš, kraj svijeta će dočekati samo Židovi sjedeći u suka napravljenoj od levijatanove kože. Zato sam u ovom Hadašonu odlučio napisati tekst o tome kako bi svijet danas izgledao bez židovstva. Ali kako u prosincu slavimo blagdan Hanuku, povijesno gledano, blagdan koji je zapravo najvažniji za opstanak židovstva, osjećam da Hanuci ,,dugujem“ tekst. A i brojni članovi su me zamolili za objašnjenje u čemu je bit Hanuke. Zato u ovom broju Hadašona govorimo o Hanuci, a u slijedećem ćemo vidjeti kakav bi svijet danas izgledao bez Židovstva, odnosno što smo sve dali svijetu. Dani su sve kraći, a noći sve duže. Vrijeme postaje sumornije i hladnije, ali u tome ima i jedna stvarno dobra stvar, jer to je siguran znak da se blagdan Hanuka približava. To je vjerojatno najljepši i najpoznatiji židovski blagdan, blagdan u kojem naši najmlađi, a i svi oni koji se tako osjećaju, najviše uživaju. Hanuka je židovski praznik, koji se često naziva i ,,Festival svjetlosti“ (,,Hag haurim“). Slavi se osam dana i noći, počevši od 25. dana židovskog mjeseca Kisleva, koji u svjetovnom kalendaru može pasti negdje između kraja studenog i početka prosinca. Osam noći obitelji mole molitve i blagoslove te zatim pale svijeće u deveterokrakim svijećnjacima zvanim hanukije. Većina obitelji također poslužuje posebna blagdanska jela, jer kako je jedan rabin svojedobno rekao: ,,cjelokupnu židovsku povijest možemo iskazati jednom rečenicom, probali su nas uništiti, nisu uspjeli, idemo jesti“. Pjevaju se posebne hanuka pjesme (Maot cur - Moja snažna stijena) te igraju igre (dreidl) i darivaju djeca uključujući Hanuka gelt (čokoladni ili pravi novčići). Hanuka počinje 25. dana židovskog mjeseca Kisleva i traje osam dana do 2. ili 3. dana mjeseca Teveta. Ove godine prvi dan Hanuke pada u ponedjeljak, 15.12./ 25. Kisleva 5786., a zadnji, osmi dan također u ponedjeljak, 22.12./ 2. Teveta 5786., što znači da prvu Hanuka svijeću palimo u nedjelju uvečer, na Erev Hanuku, 14.12./ 24. Kisleva 5786., a zadnju, osmu, u četvrtak uvečer, 22.12./ 1. Teveta 5786.

Riječ ,,hanuka” se s hebrejskog jezika obično prevodi kao ,,posvećenje”, u ovom slučaju posvećenje Hrama. Postoji i izraz ,,hanukat habait“, koji prevodimo kao posvećenje kuće. Međutim riječ ,,posvetiti“ u drugim jezicima, pa i hrvatskom, se razlikuje od hebrejske riječi hanuka. U Židovstvu posvetiti nešto znači proglasiti to posebnim ili izuzetim od običnog. Hebrejski korijen za riječ ,,svet“ je K-D-Š (kadiš, kiduš, mekadeš).

Zašto onda blagdan zovemo Hanuka? Korijen riječi hanuka je H-N-H (K) i znači poučavati, odgajati (,,hinuh“) kao i dodavati vrijednost preko one koju je dala priroda. Zato su talmudski mudraci u slučaju posvećivanja Hrama (ili kuće) izabrali riječ hanuka, jer posvetiti židovski dom ili Hram kao B-žju kuću znači nečem materijalnom dati dodatnu vrijednost, što na hebrejskom znači djelovati da se uspostavi njihov jedinstveni značaj i ukazuje na njihovu trajnu i jedinstvenu funkciju. Hanuka je praznik kojim prvenstveno obilježavamo vojnu i ideološku pobjedu nad sirijko-grčkim režimom i ponovnim posvećivanjem Hrama u Jeruzalemu u 2. st. p.n.e. kada se prema rabinskoj predaji desilo ,,čudo ulja” i jednodnevna mjerica ulja je gorjela osam dana, odnosno sve dok Kohanim (svećenici) nisu proizveli nove količine košer ulja. Da bi obznanili to ,,čudo“ (,,pirsumei nes“), talmudski mudraci su u stojeću molitvu Amida dodali dodatak ,,Al hanisim“ (,,Na čudima..“), a jutarnjoj molitvi (šahritu) dodali poseban Halel (psalme od 113. do 118.) koje u molitveniku dr.

Šalom Freibergera nalazimo na 282. str., a kojima slaveći Ga zahvaljujemo B-gu te naredili paljenje uljanica (svjećica) tijekom svih osam dana blagdana. Prije nego nastavim priču o Hanuci, želio bih probati odgovoriti koje je najosnovnije, najfundamentalnije židovsko vjerovanje. Brojni turisti hrle u Rim i obilaze mnogobrojne antičke spomenike. Jedan od najpoznatijih je Titov slavoluk, koji slavi sve njegove pobjede nad narodima i zemljama koje je pokorio i osvojio, a posebno njegovo osvajanje Jeruzalema 70. g. n.e. i uništenje II Hrama. U slavoluk je uklesan poznati prizor židovskog naroda djelomično odvedenog u rimsko ropstvo, dok je ostali dio prisiljen otići u egzil (galut), koji je trajao skoro 2000 g., a prema nekim rabinima traje još i danas. U rabinskoj literaturi se naziva Galut Javan, jer grčko osvajanje Izraela spajaju s rimskim u jednu cjelinu. Prizor na slavoluku prikazuje pobjedničku paradu u kojoj zarobljeni Židovi na svojim leđima, kao simbol poraza i poniženja, nose rimski ratni plijen, u kojem se ističe hramsko zlatno posuđe i zlatna Menora. Menora je sedmerokraki zlatni svijećnjak koji je u Hramu bio simbol Božanske prisutnosti u svijetu. Pažljivom promatraču prizor židovskog naroda, koji odlazi u galut (egzil) i koji je kao čin krajnjeg poniženja, prisiljen na svojim leđima nositi Menoru, izgledat će kao B-žja poruka židovskom narodu, da se ne boji, i da će Božja prisutnost (Šehina) uvijek biti s nama i ma gdje god bili, Bog će biti s nama. I to što je trebalo biti poniženje židovskog naroda, simbol poraza, pretvorilo se u sasvim nešto suprotno, proizvelo je sasvim drugačiji efekt i dalo je židovskom narodu nadu da će Bog uvijek i svugdje biti s nama. Kad bi pitali ljude koje je najfundamentalnije židovsko vjerovanje, najvjerojatnije bi većina odgovorilo da je to vjerovanje u B-ga (ili spoznaja da B-g postoji), ali je to zapravo pogrešan odgovor. Da, spoznaja da postoji Bog je fundamentalna za judaizam, ali tu ima puno više. Nije da mi ne vjerujemo u postojanje B-ga, ali mi vjerujemo u B-ga kojem je stalo, koji brine, koji voli svakog pojedinca na ovom planetu, koji teži odnosu s njom ili njim i da svaka osoba ima svrhu na ovom svijetu, ima razlog svog postojanja. Najbolji dokaz za tu ideju nam je prva B-žja zapovijed, koja glasi: ,,Ja sam Gospod, tvoj B-g, koji te je izveo iz Egipta “( Izl.: 20:2). B-g nam se nije predstavio kao Tvorac svijeta, nego kao onaj koji je židovski narod izveo iz Egipta i oslobodio ga ropstva i patnje, kao netko tko brine o svom narodu. Ako malo pažljivije pogledamo priču o Hanuci vidjet ćemo da je to židovsko vjerovanje toliko razbjesnilo Grke (odnosno heleniste, točnije otuđene Židove), da su u potpunosti željeli ukinuti židovstvo. Za razliku od Purima, gdje je Haman želio Židove uništiti fizički, Grci su nas željeli uništiti duhovno.

Pod prijetnjom smrtne kazne zabranili su nam učenje Tore i svu židovsku vjersku praksu, s posebnim naglaskom na brit mila (obrezivanje) odnosno osobno sklapanje saveza s Bogom. Većina grčkih filozofa je vjerovala u neku ideju B-ga, među njima i najpoznatiji Aristotel, koji donosi ideju o Nepokretnom pokretaču. Ali ono u čemu se njihov pristup razlikuje od židovskog je u pitanju da li mi kao ljudi imamo sposobnost i mogućnost ostvariti odnos s Njim, da li možemo transcendirati (izdići se iznad) materijalni svijet. Grci su mislili da to nije moguće, da to nije u ljudskoj prirodi. I zato su Grci, prema midrašu (Berešit Raba 2:4), kad su osvojili

Izrael, prisiljavali Židove da se zakunu da ,,nemaju udio u Bogu Izraela“.

Nisu tražili da se odreknu vjerovanja u Boga, nego da se odreknu ideje o

imanju odnosa s Bogom. To je bilo bazično neslaganje helenističke (grčke)

misli i židovstva. Židovsku misao da Bog brine o ljudima helenisti su

vidjeli kao glavnu prijetnju njihovom društvenom uređenju i vjerovanju,

jer ako Bog brine o nama, tada On računa na svakog od nas, a ako Bog

računa na svakog od nas, tada svatko od nas ima slobodu izbora, ali i

odgovornost za svoje izbore i tada sve nije dopušteno, jer postoje etičke

granice. To židovsko vjerovanje je osnova ,,etičkog monoteizma“, koji su

Židovi dali svijetu, ali i glavni uzrok antisemitizma i svih pogroma, koje

smo kroz povijest pretrpjeli, a koji trpimo i danas, a čiji vrhunac je bio

Holokaust. Talmudski rabini grčku invaziju nazivaju mrakom (hošeh)

(midraš Berešit Raba) i postavljaju pitanje, što se čovjeku dešava kad se

nađe u mraku, kakvi ga osjećaji obuzimaju? Prvenstveno se osjeća sam i

dezorijentiran. I to je bila grčka poruka, da je svatko od nas sam na svijetu.

Priča o Hanuci je židovski trijumf, pobjeda židovskog svjetonazora nad

grčkim. Pobjeda male vojske Makabejaca protiv ogromne grčke imperije

je bila očito demonstracija ideje da se Bog upliće u stvari čovječanstva i

čudo ulja, koje je gorjelo osam dana, iako je trebalo gorjeti samo jedan, je

talmudski način da nam saopće tu ideju i da fokus s vojne pobjede

usmjere na nešto puno trajnije i duhovnije. Talmudski rabini su

prepoznali taj događaj kao krucijalan za opstanak i budućnost Židovstva

te su ustanovili blagdan Hanuke. Možda se takav način skretanja fokuse s

vojne pobjede na nešto duhovno i zato trajnije čini čudan i stran

današnjem čovjeku, čak i Izraelcima. Posebno naglašavam Izraelce, jer

sljedeću priču sam čuo od njih tijekom svojih rabinskih studija. Godina je

1967. i Izrael očekuje združeni napad armija svih svojih susjeda. U

zemlji vlada očaj i strah, očekuje se novi Holokaust. I tada se događa čudo

i izraelska armija u ,,šestodnevnom“ ratu uništava neprijateljske vojske i

ostvaruje veličanstvenu pobjedu. Izraelom je zavladala euforija i svi su, ali

baš svi, u tome vidjeli ,,Božju ruku“. Religiozni Židovi su mislili da je Mesija

pred vratima i zbog toga su promijenili neke religiozne propise. Čak je i

Moše Dajan, zakleti ateista, rekao da je puna dva dana vjerovao da postoji

Bog, jer ni prema jednoj vojnoj doktrini tako mala vojska nije mogla ne

samo pobijediti nego i uništiti tako velikog i jakog neprijatelja. Ali ljudski

karakter je takav da je većina Izraelaca nakon nekoliko tjedana zaboravila

na Boga i svoje osjećaje te počela veličati i slaviti izraelsku vojsku i

apsolutno se pouzdavati u nju. I što se dogodilo? Katastrofa! Jom Kipurski

rat 1973. godine kada je izraelska vojska dobila po nosu i teškom mukom

obranila Izrael. Kao dobri poznavatelji ljudskog karaktera (jer kako kralj

Solomon kaže u ,,Propovjedniku“: ,,nema ništa novo pod suncem“), kasniji

talmudski mudraci dolaze s pričom o ,,čudu ulja“ i umjesto proslave vojne

pobjede daju Hanuci sasvim drugu dimenziju. Usput bih želio naglasiti

činjenicu da židovstvo ne slavi nijednu vojnu pobjedu niti veliča nekog

ratnika, štoviše u mesijanskom dobu uopće neće biti oružja, nego će svo

oružje biti pretvoreno u plugove. Najveću počast koji je židovski narod

mogao iskazati Mojsiju je da ga je nazvao Moše rabenu, Mojsije naš učitelj.

Ideja Menore, tog simbola Božje prisutnosti u svijetu i Njegovog stalnog

odnosa s nama, ima za cilj da bude stalan podsjetnik da ostanemo vjerni

i autentični na naše fundamentalno vjerovanje. Glavna židovska poruka

svijetu je da Bog ima odnos sa svakim pojedincem, jer svatko od nas je

došao na ovaj svijet s razlogom (prvenstveno da ispuni svoje potencijale),

i da svaki pojedinac ima sposobnost povezati se s Bogom (što samo ovisi o

pojedincu, jer je On otvoren za sve). Ovo vjerovanje je ono što nas je

očuvalo i vodilo u mračnim vremenima naše povijesti, jer smo znali da ako

Bog brine, tada uopće nije važno kako su teška vremena kroz koja

prolazimo, jer je sve moguće, čak i da narod malen brojem, rasut po

svijetu, proganjan i mučen, ne samo da može preživjeti, nego čak ima i

sposobnosti i snage promijeniti svijet u procesu približavanja većine

čovječanstva u vjerovanje Boga Abrahama, Boga koji želi odnos sa

čovjekom, svojom kreacijom. Menora nas podsjeća da usprkos tami i

kaosu postoji i svjetlo u mraku i da mrak nije ništa drugo, nije vrijednost

za sebe, nego samo odsutnost svjetla. I koliko god nam ludo i nevjerojatno

zvučala ideja da Tvorac svijeta brine o nama, Hanuka, paljenjem svijeća

hanukije, svake godine dolazi da nas tome podsjeti i poduči. Prema slovu

zakona micva je upaliti svaki dan samo jednu svijeću po kući (danas po

domaćinstvu) i pali je muškarac, otac obitelji, a ne žena, jer paljenje

Hanuka svijeće je jedina micva (zapovijed) koja se istovremeno odnosi na

domaćina i kuću, jer su Grci i Židovi Helenisti uklanjajući prozore i vrata

ponizili i obeščastili i kuće. Žena, domaćica, pali svijeće za Šabat i

blagdane, jer je njihova intencija da daju svjetlost prema unutra, dok

muškarac pali Hanuka svijeće jer je njihov cilj emitirati svjetlo prema vani.

Zato se i mjesto postavljanja svijeća za Šabat i blagdane razlikuju od

mjesta za hanukiju. Svijeće za Šabat i blagdane se stavljaju na mjesto gdje

će najbolje osvijetliti cijelu trpezariju. Hanukija bi se trebala postaviti

ispred ulaza u kuću na suprotnu stranu od mezuze jer treba obznaniti

čudo ulja prolaznicima i susjedima. Ali nije ostalo samo na jednoj svijeći

dnevno, nego je zbog želje za uljepšavanjem te zapovijedi (,,hidur micva“)

ideja evoluirala u paljenje po jedne svjećice više svaki dan (prema

Hilelu, jer osoba u svom životu svaki dan treba duhovno rasti i sazrijevati).

Tako je nastao poseban svijećnjak, koji je nazvan hanukija i koji ima devet

svijeća, od kojih osam mora biti na istom nivou, a deveta mora biti na neki

način odvojena. Ta se svijeća naziva šamaš (pomoćna), jer služi da njome

upalimo ostale. Tijekom vremena u aškenaskoj tradiciji se razvio običaj da

svaki član domaćinstva pali svoju vlastitu hanukiju, a u sefardskoj da se

pali jedna hanukija za cijelu obitelj. Micva je upotrijebiti hanukije s

maslinovim uljem, jer obznanjujemo ,,čudo ulja”, ali je sasvim u redu

upotrijebiti i obične svijeće. U oba dva slučaja trebamo paziti da količina

ulja ili veličina svijeća budu dovoljne za minimum 30 minuta gorenja.

Svijeće najranije palimo u sumrak (ove godine u 16.15) ili kad padne

mrak (u 16.45). U Općini smo običavali paliti hanukiju u sumrak, a u kući

najbolje ih je paliti kad se sakupi cijela obitelj. To doprinosi obiteljskoj

atmosferi i povećava micvu ,,objavljivanja čuda”. Svijeće se mogu upaliti

i kasno u noć, sve dok su ukućani budni. U petak na Erev Šabat hanuka

svijeće moramo upaliti prije Šabatnih (ove godine prije 15.55), a u subotu

uvečer poslije završetka Šabata (ove godine poslije 17.04). Najbolje mjesto

za paljenje hanukije je ispred ulaznih vrata kuće, na lijevoj strani (mezuza

je na desnoj strani i tako smo okruženi micvama). I to je običaj u Izraelu.

U Europi se razvio običaj paliti hanukiju u prozoru koji gleda na ulicu, a u

slučaju opasnosti, može i unutar stana na komodi ili stolu. Nakon

paljenja svijeća hanukiju ne smijemo micati dok svijeće ne izgore, a nakon

30 min. svijeće se mogu i ugasiti (osim na Šabat), jer smo time ispunili

micvu ,,objavljivanja čuda” (,,pirsumei nisa“). Unesimo nešto židovsko u

svoj dom. Svijeća dnevno i par krafni može donijeti veliku promjenu u

našim životima. Plamen Hanuka svijeće nas povezuje sa svim Židovima

svijeta, nešto kao kad stavimo prst u more i tako se povežemo s cijelim

svijetom. Upalimo je i postanimo dio naše velike i jedinstvene obitelji.

Redoslijed aktivnosti prilikom paljenja Hanuka svijeća je slijedeći: prvu

noć stavljamo prvu svijeću na desnu stranu hanukije u odnosu na onog

koji je pali. Zatim palimo šamaš te zatim govorimo blagoslove (prvu noć

sva 3 blagoslova, ostalih noći samo prva dva). Nakon govorenja

blagoslova šamašom palimo svijeću za prvi dan. Ostale dane dodajemo

po jednu svijeću više svaki dan. Svijeće stavljamo s desne strane hanukije

prema lijevoj strani, a palimo ih uvijek s lijeve strane prema desnoj. Svaki

dan je isti redoslijed: prvo stavimo šamaš, zatim Hanuka svijeće s desne

strane prema lijevoj. Upalimo šamaš, kažemo blagoslove te šamašom

upalimo svijeće. Prvo palimo krajnju lijevu svijeću, jer je to svijeća za taj

dan, pa zatim ostale s lijeve prema desnoj strani. Nakon paljenja svijeća

pjevamo tradicionalnu pjesmu Maoz Cur i jedu se sufganijot (krafne,

fritule) i igramo dreidl (sevivon, zvrk) s djecom. Običaj je da se djeci kao

poklon daju manje sume novca (Hanuka gelt). Budući da Hanuka slavi

čudo ulja tijekom blagdana tradicionalno se jede hrana pržena na ulju,

kao latkes (palačinke od krumpira i luka koje se prže na ulju, a zatim

poslužuju s umakom od jabuka), sufganijot (krafne punjene želeom),

blinces (tanke palačinke omotane oko slatkog nadjeva od sira i pržene) ili

kugel (slatki ili slani puding od krumpira). Djeca međusobno ili s

roditeljima igraju dreidel. Riječ dreidel vuče porijeklo iz jidiša, hebrejski

naziv je sevivon. To je četverostrani zvrk, kojem je sa svake strane

ispisano po jedno hebrejsko slovo: nun, gimel, hej i pe (ili šin). Slova

zajedno predstavljaju hebrejsku frazu ,,Nes gadol haja po (šam)”. Ova fraza

znači ,,Veliko čudo se dogodilo ovdje (pe) ili tamo (šam)”. Misli se u

Izraelu. Kako je u vrijeme grčke okupacije djeci bilo zabranjeno učenje

Tore, učili bi sakriveni u pećinama. Ako bi naišla patrola, djeca bi sakrila

spise, izvadili dreidel i počeli igrati. Igrajući se danas s našom djecom ili

međusobno, sjećamo se i iskazujemo poštovanje toj hrabroj djeci. Igra je

jako jednostavna i zato je zaigrajte. Broj osoba nije ograničen. Svaki igrač

na početku dobije jednak broj čokoladica ili bombona i stavi ulog u

sredinu, po jednu čokoladicu. Svaki put kada ste na redu, zavrtite dreidl.

Zavisno od toga na kom slovu se dreidel zaustavi, ili dobijate ili morate

dati svoj ulog: nun – ništa; igrač ne dobija ništa; gimel – sve; igrač dobija

sve iz uloga; hej – pola; igrač dobije pola uloga (ako je u ulogu neparan

broj, tada igrač uzima pola plus jedan); pe (šin) – dodaj; igrač treba dodati

jedan ,,novčić” (bombon ili čokoladicu) u igru. Ukoliko više nemate

bombona, ili ispadate iz igre ili možete zamoliti suigrače za pozajmicu.

Pobjednik je igrač koji osvoji sve. Mogu se kupiti čokoladice u obliku

novca. Detaljno uputstvo s blagoslovima za paljenje Hanuka

svjećica, kao Hanuka komplet (hanukija i svjećice) možete dobiti u Općini,

ili od mene ili će biti na stoliću ispred Ureda općine ili porte.

U petak 30.12.2025. pada post Asara betevet (Post 10. Teveta). Post

počinje zorom u 5.55 i završava dolaskom noć u 16.55. Post Asara

betevet obilježava 10. tevet 584. g. p.n.e. kada su armije babilonskog

vladara Nabuhadnecara opkolile Jeruzalem i otpočele njegovu opsadu.

Trideset mjeseci kasnije, 17. Tamuza 586. g. p.n.e., zidine Jeruzalema su

probijene i 9. Ava je Hram uništen, a židovski narod odveden u

Babilonsko ropstvo, koje je, prema rabinskoj tradiciji trajalo 70 godina.

10. Tevet obilježavamo kao dan posta, žalosti i pokajanja. Suzdržavamo se

od hrane i pića od zore do mraka i čitamo Selihot (određene psalme) i u

našu redovnu dnevnu molitvu ubacujemo dodatke koje općenito molimo

na dane posta. Nakon Drugog svjetskog rata religiozni svijet je izabrao 10.

Tevet kao ,,specijalni Kadiš dan“, kada molimo Kadiš za žrtve Šoe

(Holokausta) kao i za sve one osobe čiji točan dan smrti nam nije poznat, i

tako je zapravo 10. Teveta postao njihov jortzajt (dan smrti).

U židovskoj svijesti dan posta je vrijeme preispitivanja, vrijeme

ispravljanja pogrešaka. Što se desilo tog 10. Teveta prije više od 2500

godina što bi mi danas morali popraviti? Tog dana je počela opsada

Jeruzalema, ali tog prvog dana nijedan Židov nije stradao niti je

učinjena neka veća šteta. Zašto su talmudski mudraci taj dan smatrali

tako tragičnim da su ga proglasili postom i na taj način ga izdvojili za

sve buduće generacije? Koju lekciju žele da naučimo? Početak opsade je

bila poruka židovskom narodu, poziv za buđenje, poziv toj generaciji da

isprave svoje pogreške. Nisu to učinili i opsada grada je dovela do proboja

zidina, rušenja Hrama i do Babilonskog sužanjstva. I mi smo danas pod

opsadom iako nam na prvi pogled to ne izgleda tako. Većina

židovskog svijeta ne da ne živi, nego niti ne poznaje ni osnove našeg

nasljeđa. I rezultati toga su katastrofalni: ogromna asimilacija u dijaspori,

a u Izraelu zbrka oko našeg nacionalnog cilja. I koja je tu poruka nama?

Da odgladujemo još jedan post i vratimo se u naš prijašnji život? Što nam

talmudski mudraci poručuju? Što B-g želi od nas? Da se probudimo i

shvatimo. Kad postoji opsada, obrati pažnju na poruku, ne čekaj na

uništenje. A ako pogledamo svijet oko nas, vidjet ćemo da se opet

nalazimo pod opsadom, i to dvostrukom, i iz unutra i izvana. Brojni

elementi izvana, posebno u Europi i u SAD-u, nam prijete uništenjem

židovske tradicije, ali o tome neki drugi put i na drugom mjestu. Puno

opasnija je opsada iznutra, a to je nedostatak cijenjenja (prepoznavanja

vrijednosti) našeg nasljeđa, što sigurno vodi krajnjem uništenju i našem

duhovnom nestanku. I ako svatko od nas ne izgradi hram u sebi, u svojim

srcima i svojoj duši, hram koji stoji na čvrstim temeljima naše tradicije,

spiritualni (duhovni) holokaust je neizbježan. Rješenje je jednostavno:

povećati ljubav prema Tori i njenim vrijednostima, ljubav prema drugim

Židovima (posebno zajednici u kojoj živimo), ljubav prema Izraelu i

Jeruzalemu. Bog nam poručuje da opsada neće prestati sve dok ne

ispravimo svoje greške. Zato lekcija Hanuke o prepoznavanju i

prihvaćanju vrijednosti Židovstva u globalnom svijetu kojim vladaju

sekularne vrijednosti, materija i isprazna vanjska ljepota, nikad nije bila

aktualnija. U zadnjih 2500 godina nijedna generacija nije bila sličnija

Makabejcima nego što je to naša generacija, čak ni generacija Holokausta.

Makabejci su se našli pod opsadom helenizma, prve globalizacije, a mi

pod opsadom današnje globalizacije i svijeta u kojem je jedino mjerilo

profit.

Kao što smo rekli, Hanuka se slavi paljenjem jedne svijeće prve noći, dvije

druge noći i tako dalje, sve dok osme konačno na Hanukiji ne gori svih

osam svijeća. U najtamnije doba godine svjetlo Hanuke donosi poruku

nade potlačenima i potištenima, poruku svjetla koje pobjeđuje tamu,

poruku da čak i malo svjetla razgrće mnogo mraka. Uvijek imajmo na umu

da mrak zapravo ne postoji, da je mrak samo odsustvo svjetla i zato je

glavni zadatak židovskog naroda biti svjetlo svim narodima svijeta.

Svi židovski praznici, a prvenstveno rabinski, Hanuka i Purim, naglašavaju

važnost židovskog jedinstva općenito, a posebno zajednice u kojoj živimo.

I zato bih vas kao i svake prethodne godine pozvao da se okupimo u sinagogi ili Klubu općine 20.12.2025. u 19.00 na Hanuka zabavi i zajedničko paljenje 7. Hanuka svijeće i sve ostalo što ide uz Hanuku, dobru zabavu i specijalitete iz naše kuhinje (sufganijot, falafel, dreidel).

FREILIH HANUKA!/ HANUKA SAMEAH!/ SRETNA HANUKA!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević