’’H

Dragi moji, Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima! Puno ljubavi i zdravlja!

Najveći židovski praznici Roš Hašana i Jom Kipur, a i Sukot su za nama!

Iako je to početak židovske godine, to je ujedno i njen vrhunac. To je

najvažniji period židovske godine. Ujedno je to i najveći ispit za svaku

zajednicu. Nažalost, mi ga nismo prošli, te smo upućeni na popravni. Zato

ćemo sada ponoviti gradivo. Židovski praznici nisu komemoracije ili

obilježavanje događaja iz prošlosti, već prvenstveno transformacijsko

iskustvo kako za pojedinca tako i za čitav narod. Bit svakog židovskog

praznika se može iskazati jednom riječju. Glavna tema i Roš Hašane i Jom

Kipura, točnije čitavog perioda koji je iza nas, je promjena. Promijeniti se

i kao pojedinci i kao zajednica, od onoga što smo sada do onoga što bismo

mogli biti, u potrazi za svojim „boljim ja“, ili postati ono što smo uvijek

željeli, ali se nismo usudili probati. Motiv koji stoji iza te želje za

promjenom je odgovornost. Mi smo odgovorni za naša djela i za naše

odluke. Ne živimo u vakuumu. Sve što radimo ili kažemo utječe na svijet

oko nas (mikro i makro kozmos).

Jom Kipur reprezentira potencijal da se promijenimo i počnemo sve

ispočetka. Nismo osuđeni da vječno slijedimo određeni put. Imamo

sposobnost i mogućnost, ako to sami izaberemo, da se promijenimo.

U Talmudu (traktat Nedarim 39b), talmudski mudraci (hazal) iznose ideju

da je ,,tešuva“ (pokajanje, novi početak, mogućnost novog početka)

stvorena prije samog stvaranja svijeta. Drugim riječima, da ideja

pokajanja, ideja da možemo promijeniti sebe i svoj put je sastavni dio Bož-

jeg stvaranja svijeta i svijet ne bi mogao postojati bez nje. Naša tradicija

nas uči da je Roš Hašana upravo to vrijeme kad svatko od nas ima priliku

vratiti se Bogu, učiniti tešuva (u doslovnom prijevodu znači vratiti se,

započeti iz početka). Roš Hašana i Jom Kipur su nam Božji dar, tijekom

kojih nam je dana prilika svake godine iznova, da ostvarimo odnos s

Bogom, da „izbrišemo našu povijest“ kao da nikada nije postojala i da

započnemo ispisivati prazne listove nove knjige.

No, povijest se ne briše automatizmom. Proces brisanja i promjene

počinje unutar nas samih, s osjećajem dubokog žaljenja i kajanja za

učinjena (ne)djela sa i s iskrenom odlučnošću da ih više ne ponovimo. No,

naša unutarnja želja i odlučnost u židovstvu nije dovoljna ukoliko su (ne)

djela bila uperena protiv druge osobe. Tada čovjek mora pristupiti svakoj

osobi kojoj je učinio nešto nažao (bilo djelom ili riječima), ispričati se i

ispraviti učinjeno. Ljudi često tom procesu pristupaju površno ili forme

radi, ali naša tradicija naglašava da je prilika dana samo onima koji misle

ozbiljno i sve učine čista srca.

Roš Hašana na hebrejskom doslovno znači glava godine ili početak godine,

ili kako prevodimo na hrvatski – Nova godina. Rabinska literatura (Mišna,

traktat Roš Hašana) navodi da u židovstvu imamo 4 nove godine:

a) 1. nisan (prvi mjesec židovskog kalendara) je Nova godina prema kojoj

određujemo datume blagdana, te kojom se započinju brojati godine vla-

davina pojedinih kraljeva

b) 1. elul (šesti mjesec židovskog kalendara) je Nova godina za

određivanje poreza na životinje

c) 1. tišri (sedmi mjesec židovskog kalendara) je Nova godina prema kojoj

se mijenja kalendarska godina, računa se Šabatna godina (šmita) i

jubilarna godina (jovel)

d) 15. švat (Tu bišvat) je Nova godina drveća.

Ono što slavimo i obilježavamo kao Roš Hašana pada 1. tišrija. Nova

godina koja pada 1. nisana je liturgijska, dok su dvije nove godine fiskalne

i tiču se plaćanja poreza, a i mi danas u Hrvatskoj imamo takve „nove

godine“, npr. školska godina (ciklus od rujna do rujna), porezna godina (od

veljače do veljače) i sl. Mišna također navodi kako se svijetu sudi četiri

puta godišnje. Prvi put na Pesah se određuje (sudi) kakav će biti urod i

žetva pšenice. Drugi put na Šavuot se određuje kakav će biti urod voća, na

Roš Hašana se određuje sudbina svakog od nas i čitavog čovječanstva, te

četvrti puta na Sukot, kada se određuje količina vode i kiše u nadolazećoj

godini. Židovi na Sukot izgovaraju molitvu za vodu za sve narode svijeta.

To je samo dio odgovornosti koju židovski narod ima prema svijetu.

Jedno od najčešćih pitanja koje mi ljudi postavljaju je kako to da Roš

Hašana nije u siječnju i što zapravo obilježava Roš Hašana? Kalendar koji

počinje u siječnju i završava u prosincu je poznat pod nazivom

„gregorijanski kalendar“ koji je uveden 1582. godine. Taj kalendar je

baziran na julijanskom kalendaru, uvedenom od strane Julija Cezara 46.

godine pr.n.e. Židovski kalendar je ne samo stariji od ta dva kalendara, već

se i razlikuje od njih prvenstveno po tome što je lunarni, a ne solarni.

Rabini često uspoređuju židovski narod s mjesecom. Bez obzira koliko

nam život izgleda mračan, u pojedinim momentima moramo znati da

„svjetlo“ već čeka da se pojavi. Za razliku od sunca koje je uvijek prisutno

u svom najpunijem obliku, mjesec predstavlja progres i rast u fazama dok

ne postane pun. I mi moramo gledati na život kao na stalan proces rasta i

razvoja. Jedan mali zametak može izrasti do punog potencijala.

Lunarna godina počinje 1. nisana (ožujak / travanj) i u stvari predstavlja

našu internu Novu godinu, vezanu uz židovske praznike Pesah, Šavuot i

Sukot. Roš Hašana koja pada 1. tišrija (rujan / listopad) obilježava

stvaranje Adama i Eve kao prvih ljudi i iako je nazivamo židovskom novom

godinom, ona je zapravo okrenuta čitavom svijetu. Za razliku od drugih

religija koje broje godine ili od rođenja osnivača ili drugih događaja

vezanih uz njih, Židovi broje godine od stvaranja čovječanstva. Dok na

Pesah obilježavamo i slavimo rođendan židovskog naroda, na Roš Hašana

obilježavamo i slavimo rođendan svih ljudi, čitavog čovječanstva. Prema

židovskom kalendaru svijet je star 5770 godina plus 6 dana za koje neki

rabini drže da traju 24 sata, a drugi da traju po nekoliko milijardi godina,

što za samu ideju etičkog monoteizma čiji smo nosioci nema nikakvu

važnost.

U rabinskoj literaturi i liturgiji, Roš Hašana je opisana kao Jom Hadin (Dan

suda) ili Jom Hazikaron (Dan sjećanja) ili pak Jom Terua (Dan kada čujemo

zvuk šofara). Na ovaj dan stojimo pred nebeskim sudom, otvaraju se

knjige života i smrti i mi iznosimo svoju priču i tražimo život i u sljedećoj

godini. No čemu se zapravo sudi? Našim djelima ili pak nečem drugom?

Većina ljudi, uključujući i brojne rabine, tvrde da se sudi našim djelima. No

to bi bio pogrešan odgovor. To je jedna od najčešćih pogrešaka koje činimo

u razumijevanju Roš Hašana. Ne sudi se našim djelima, nego nečem

sasvim drugom. Odgovor na to nam daje sam Mahzor (Molitvenik za Roš

Hašana). Što bi očekivali da ćemo moliti na dan našeg suda? Svi bismo

očekivali da ćemo iznositi svoju obranu, posipati se pepelom i moliti za

milost. No ako otvorimo Mahzor vidjet ćemo da nema ni riječi o tome. To

radimo na Jom Kipur, jer je to dan iskrenog pokajanja koje iskazujemo

govoreći Vidui (nabrajanje svega onoga što smo u protekloj godini učinili

krivo i kao pojedinci i narod) i traženje Božje milosti neprekidnim

ponavljanjem Slihot (13 Božanskih atributa milosti). Na Roš Hašana uopće

ne molimo za sebe niti za židovski narod, već molimo za cijeli svijet.

Spomenuli smo ranije da Roš Hašana obilježava rođendan cjelokupnog

čovječanstva. Tora, govoreći o stvaranju prvog čovjeka, kaže da je on

stvoren na sliku i priliku Boga. Židovska tradicija drži da to znači da čovjek

ima slobodu izbora i da je to ono što ga čini drugačijim od svih ostalih

živih bića. Naša djela nisu predeterminirana ni od strane Boga niti

društvenih snaga, već imamo slobodu izabrati, ali i obavezu snositi

odgovornost za posljedice svojih izbora. Ovdje treba razlikovati ono što

čovjek preferira (npr. izbor studija) od slobode izbora (biranje između

moralnih normi) i to kada je omjer izbora barem 60:40. Na Roš Hašana mi

slavimo svoju čovječnost upražnjavajući slobodu izbora. Život je dar,

nismo ništa učinili da ga zavrijedimo. Nemamo nikakvih zasluga za boju

kose, očiju ili kože. Tu smo, postojimo i sve to nam je dano. No što ćemo

učiniti s tim? Sa svim potencijalima koji su nam dani? Bog nam je dao život

i potencijale uz mogućnosti da ih ostvarimo, a na nama je da izaberemo u

kojem ćemo svijetu živjeti. Židovska tradicija nas uči da Bog stalno stvara i

obnavlja i nas i svijet. Svake nove godine mi se nalazimo u ulozi Adama i

Eve. I mi i svijet. Što ćemo učiniti sa samim sobom i svijetom? Na Roš

Hašana se sudi našem izboru. Tko smo izabrali biti i što smo izabrali

učiniti sa svijetom? U kakvom smo svijetu odlučili živjeti? Roš Hašana je

prvi od „Deset strašnih dana“ (jamim noraim) koji završavaju Jom Kipu-

rom.

Nakon što smo donijeli odluku što želimo od svog života, odmah

počinjemo s provođenjem iste. No, prije toga se moramo riješiti „stare

krame“ koja nas sprječava u našem naumu da napravimo ,,tešuva“ i

otpočnemo novi život. I to radimo do Jom Kipura, koji je kulminacija rada

na nama samima. Svi držimo da je Jom kipur dan posta i većina Židova bez

obzira na stupanj religioznosti na taj dan posti. Što bih također nazvao

jednom vrstom zablude, jer prema riječima jednog starog rabina: „Ja ne

postim na Jom Kipur, ja samo nemam vremena jesti jer radim na samome

sebi.“ Zamislite da od banke tražite kredit za kuću, auto ili jahtu.

Vjerojatno biste se dobro pripremili prije odlaska na razgovor s glavnim

direktorom, skupili sve potrebne papire, lijepo se odjenuli, mislili

pozitivno i nastojali ga pridobiti za svoj projekt. Ponajviše biste ga nasto-

jali uvjeriti da vrijedi uložiti u vas. To je zapravo Roš Hašana. Bog je „glavni

direktor nebeske banke“, jedino što se u ovom slučaju ne radi o nečem

tako trivijalnom kao što su to auto ili kuća, već o nečem puno

vrijednijem – našim životima. Zato se za Roš Hašana trebamo pripremiti

što bolje možemo. Pripreme počinju mjesec dana ranije (1. elula). Čitav

mjesec Elul je mjesec duboke introspekcije, klarifikacije životnih ciljeva i

približavanja Bogu. Da bi na sam dan Roš Hašana znali što je najbolje za

nas. Čitav Elul izgovaramo posebne molitve i svaki dan nakon jutarnje

molitve pušemo u šofar kako bismo ostali fokusirani na naš cilj. Pripreme

se intenziviraju zadnje subote pred Roš Hašana, kad Aškenazi govore

Slihot. Ujutro, na dan Roš Hašana izvodimo Hatarat Nedarim (poništenje

svih obećanja i zavjeta koje smo dali) jer u židovstvu obraćamo posebnu

pažnju na ono što govorimo. Glavna micva za Roš Hašana je čuti zvuk

šofara, koji kroz tri različita zvuka simbolizira tri glavne teme dana:

1. Tekia – jednim dugim zvukom prihvaćamo Boga za Kralja svijeta.

2. Švarim – tri srednja zvuka simboliziraju jecaje i plač židovskog srca.

3. Terua – devet kratkih zvukova imaju svrhu probuditi nas iz spiritualnog

sna. Roš Hašana traje dva dana (i u Izraelu), a ako prvi dan padne na Šabat

tada se šofar puše samo 2. dan.

Centralni dio Roš Hašana je blagdansko jelo. Peče se okrugla hala, koja

simbolizira punu godinu i ispunjenje naših želja. Umjesto u sol, kruh

(kasnije i jabuke) umačemo u med simbolizirajući našu molitvu i želju za

slatku i uspješnu novu godinu. Također jedemo čitav niz jela (Simanim)

koja simboliziraju stvari za koje se nadamo da će nam se ostvariti u

sljedećoj godini. Još u Talmudu je zapisana čitava lista tih jela od kojih

svako jelo nosi svoju posebnu simboliku. Svaka zajednica se drži svog

običaja, s time da su neka jela kao jabuke, datule, šipak ili riba zajedničke

svima. Iako na prvi pogled taj običaj izgleda kao ustupak nekom

praznovjerju, što je židovstvu strano, zapravo tome nije tako. Cilj jela je da

budu podsjetnik. Jedući jela koja za nas imaju pozitivno značenje, shvatit

ćemo da je pravo vrijeme da molimo za dobre stvari. No, isto tako da to

nije dovoljno, već da moramo proći čitav proces tešuva, od pokajanja pa

do ispravljanja učinjenog. Običaj naše zagrebačke Općine je da u Sederu za

Roš Hašana jedemo okruglu halu umočenu u med, jabuke, datule, šipak,

mrkvu, ribu. Običaj je da jedan drugom pozdravimo riječima LeŠana Tova!

(Za dobru godinu!) ili Šana Tova Umetuka! (Dobru i slatku godinu!).

Ako ste propustili ovaj period i niste učinili ništa od navedenog – ne

očajavajte! Svaki dan je pravo vrijeme da se isprave učinjeni propusti,

posebno prema svojim bližnjima. Svaki dan ima potencijal Roš Hašane i

Jom Kipura, a na nama je da ga iskoristimo i učinimo veliki preokret u

našim životima.

U momentu pisanja ovog teksta pred nama je serija od tri praznika: Sukot,

Šemini Aceret i Simhat Tora, pa bih i o njima rekao par riječi. Sukot je

jedan od tri hodočasna blagdana (uz Pesah i Šavuot) kada je u biblijsko

vrijeme (do rušenja Hrama) čitav narod Izraela običavao dolaziti u

Jeruzalem na proslavu istih. Sukot je sedmodnevni blagdan. Gradimo

privremenu kolibicu, koja se naziva Suka, gdje jedemo i provodimo

vrijeme, gdje ,,stanujemo“, tijekom svih sedam dana, odnosno osam u

dijaspori. Također, svaki dan u sinagogi, kao nekad naši preci u Hramu u

Jeruzalemu, mašući lulavom molimo za kišu u nadolazećoj godini. I to ne

samo za kišu u Izraelu, nego molimo za sve narode svijeta, jer prema

židovskoj tradiciji Sukot je Dan suda za kišu, tog dana se na ,,Nebeskom

sudu“ određuje o količini i rasporedu kiša u čitavom svijetu i za sve

narode. I jedna od obaveza koju židovski narod ima za čitav svijet je da

moli za kišu. Nekad, dok je još postojao Hram, uz molitvu smo u njemu na

Sukot prinosili i 70 bikova kao žrtvu, po jednog bika za svaki narod svijeta

(tradicionalno prema Tori postoji samo 70 naroda). Lulav je snop u koji su

povezane 4 vrste biljaka: etrog (vrst citrusa), mirta (3 grančice), vrba (2

grančice) i grana palme. Tijekom prvog dana (izvan Izraela prva dva) nije

dozvoljena nikakva melaha, stvaralačka aktivnost, slično kao na Šabat, uz

izuzetak kuhanja. Ostali dani Sukota se nazivaju Hol Hamoed, polu

praznici, kada je melaha (aktivnost) dozvoljena, ali smanjenog intenziteta.

Zadnji dan Sukota se zove Hošana Raba. Židovska tradicija kaže da se

nebeske presude donose na Roš Hašana dok se na Jom Kipur pečate, a

uručuju na Hošana Raba. To je nešto kao zadnji popravni rok u školi. Na

Hošanu Rabu zadnji put govorimo Psalam L’David Hašem Ori (Psalam 27.

,,Bog je moje svijetlo“). Psalam je od 1. elula, kad počinje priprema za Roš

Hašana, dodan našim svakodnevnim molitvama. Također je običaj noć

prije Hošana Rabe provesti u učenju Tore. Zadnji dan Sukota je također

blagdan. Zove se Šemini Aceret (Sabor osmog dana). Izvan Izraela taj

blagdan traje dva dana, i drugi dan se zove Simhat Tora (Radost Tore). To

je dan kad završavamo godišnji ciklus čitanja Tore i započinjemo novi.

Praznik provodimo plešući po sinagogi, pjevajući i noseći svitke Tore

izražavajući našu radost i zahvalnost Bogu na Tori kao našem najvećem

bogatstvu. Tijekom svih sedam dana Sukota mi sjedimo u Suka, jedemo

jela od pšenice (kruh), učimo Toru i radujemo se. S obzirom da tih dana

Suka postaje naš privremeni dom, običaj je da je i lijepo dekoriramo.

Prema kabalističkim učenjima, čitavo vrijeme koje provedemo u Suka, Bog

je također tamo s nama i možemo osobno osjetiti Njegovu prisutnost

(Šehina). Talmud kaže da će u Mesijanskom vremenu svi Židovi boraviti

zajedno u jednoj divovskoj Suka. Tako se naglašava židovsko jedinstvo.

Možda je to razlog zašto na Sukot uzimamo četiri vrste bilja, etrog, mirtu,

vrbu i palmu, i povezujemo ih zajedno u jedan snop i mašemo njime

prema svim stranama svijeta. Na taj način naglašavamo da su svi Židovi

dijelovi jedne zajednice i da samo radeći zajedno možemo uspjeti. Blagdan

Sukot komemorira Božju zaštitu sinova Izraela tijekom 40 godišnjeg

lutanja pustinjom. Obilježava se 7 dana i počinje 15. tišrija, 4 dana nakon

Jom Kipura. Običaj je da gradnju Suka započnemo odmah nakon završetka

Jom Kipura. Tijekom tih 7 dana Tora nam naređuje da moramo boraviti u

Suka. Suku gradimo kao privremenu građevinu. Strogo je zabranjeno

izgraditi Suka kao stalnu građevinu. Krov je napravljen od laganih sirovih

materijala, drveta, granja. Kroz granje se moraju vidjeti nebo i zvijezde.

Privremenost Suka simbolizira ljudsku prolaznost i lomljivost ljudskog

postojanja. Čovjek mora shvatiti da ovisi o Božjoj zaštiti i providnosti.

Osoba mora jesti, piti i živjeti u Suki i dan i noć. Tih sedam dana postaje

naš stalan dom, dok naše kuće postaju privremeni. Zato Vas pozivam da

napravite svoju vlastitu Suka i da uživate u njoj. Iznesite najljepše posuđe,

priredite prekrasna jela, vodite divne razgovore i malo učite Toru, i

općenito obogatite svoje iskustvo. Jer to je mjesto gdje ćete čitav tjedan Vi

i Vaš Tvorac provesti zajedno.

Vaš rabin Luciano Moše Prelević