Dragi prijatelji! Šalom Alehem! Mir, blagoslov i puno zdravlja svima!

Ljeto je pred nama, iako se po dnevnim klimatskim prilikama to i ne bi reklo. Ali do kolovoza i godišnjih odmora ima još dva mjeseca, te tekst i raspored službe u sinagogi u ovom Hadašonu mora pokriti cijeli taj period. Kako u lipnju nema nijedan židovski blagdan želio bih pisati o nečem drugačijem.

Kao što znate ili čitate o tome često se održavaju susreti ili skupovi, kao i zajedničke molitve pripadnika raznih religijskih denominacija. Ono o čemu mediji ne izvještavaju su naši razgovori na druženju nakon službenog dijela. Najčešće teme su religijske prirode, ponekad privatne stvari, ali nikad, baš nikad nije o politici. Ne znam zašto, ali najčešća pitanja su o Židovstvu. Možda zato jer tu vlada najveće neznanje. Nedavno smo opet imali zajedničku molitvu, te smo kasnije uz lagani riblji ručak imali jako zanimljiv razgovor. Za sve su krive lignje koje je uz oslića i krumpir salatu naš domaćin servirao. Ja sam im se zahvalio na lignjama i rekao da su prema Židovstvu uz školjke i rakove zabranjene. I tada je počelo. Bili su prisutni katolici (biskup), muslimani (imam) i pravoslavci (zamjenik vladike). Pitanja su stizala sa svih strana zašto ovo, zašto ono, a najviše o odnosu Boga i židovskog naroda. Razgovor je bio dosta dug i nakon što sam im ispričao par talmudskim priča o tome na kraju samo što im nisam morao davati umjetno disanje. Nekim našim članovima na Maloj školi Judaizma sam pričao o tom događaju pa su me savjetovali da bi bilo zgodno da o tome napišem nešto za ovaj Hadašon, makar ukratko.

I zato sada slijedi samo jedna, ali zato možda najpoznatija, talmudska priča. Uvijek i stalno ponavljam, pa sam to uradio i u ovoj prilici, da Židovstvo nije religija, ili ne religija kako većina ljudi shvaća religiju, nego je više način života. Kao što je jedan od mojih rabina rekao: Židovi uopće mne moraju vjerovati da postoji B-g, nego samo moraju raditi sve što je On zapovjedio da radimo. Na Sinaju prilikom sklapanja Zavjeta (Brit) između B-ga i židovskog naroda, narod je nekoliko puta jednoglasno potvrdio da će raditi sve ono što im je Gospodin zapovjedio (Knjiga Izlaska 19:7; 24:3), da bi sam čin sklapanja Zavjeta popratili poznatim uzvikom ,,Naase Venišma!” (činiti ćemo i slušati ćemo) (Izl: 24:7). Uostalom prilikom konverzije na Židovstvo rabinski sud nikad ne pita kandidata ili kandidatkinju da li vjeruje da postoji B-g, nego samo da li će činiti sve što je Bog zapovjedio (sve micvot) da radimo. A sada slijedi priča o Aknajevoj pećnici. Radi se o diskusiji talmudskih mudraca (rabina) o obrednoj čistoći i nečistoći (tahor i tame). Tora donosi koncept obredne čistoće i nečistoće. Kako se radi o iracionalnim konceptima, sa čijim razumijevanjem je čak i kralj Soloman, prema našoj tradiciji najmudriji čovjek koji je ikad živio, imao problema, neću sada ulaziti previše u detalje. Za ovu priču je dovoljno da znate da se ne radi o fizičkoj čistoći ili nečistoći (prljavštini), nego o nečem imaginarnom. Ovoj skupini zakona pripada i npr. zabrana konzumacije svinjetine ili lignji. Uništenjem Hrama u Jeruzalemu nestalo je i praktično pitanje o konceptima obredne čistoće i nečistoće. Za ovu priču je dovoljno znati i prihvatiti da Tora donosi čitav niz zakona i propisa koji se time bave. S obzirom na njihovu iracionalnost s njihovim tumačenjem bilo bi za očekivati da se u praksi s time bavi B-g, a ne ljudi. Ali naš slučaj Aknajeve pećnice pokazati će suprotno te će rabini B-gu kazati, da ne kažem zabraniti, da se nema pravo miješati u njihovu diskusiju o tumačenju obrednog čistog i nečistog. U ovom momentu jedino je važno a znamo da je netko imenom Aknaj napravio pećnicu od krhotina i zato ne može postati obredno nečista, jer to može postati samo ako je cijela.

Da bi neki predmet mogao biti podložan onečišćenju tvorevina mora biti savršena. Mogućnost onečišćenja je znak krajnje vrijednosti tog predmeta.

Nešto što nije dobro načinjeno ne smatra se ni čistim ni nečistim.

Nadam se da je ovaj mali uvod bio dovoljan da možete pratiti priču. Strane u talmudskoj raspravi su B-g, rabin Eliezer, uvaženi konzervativac, koji često zauzima manjinski stav te rabin Jošua, liberalni predstavnik većine.

Kad sam spomenuo da je B-g bio samo jedna od strana u diskusiji među mojom publikom je počelo komešanje i uzvici nevjerice. Pitanje koje je potaklo talmudsku raspravu je da li činjenica da je neki predmet funkcionalan ujedno ga čini i savršenim, pa time i podložim obrednoj nečistoći. Rabin Eliezer, kao idealista, drži da Aknajeva pećnica napravljena od krhotina, usprkos tome što radi kao pećnica, nije vrijedna da bude nečista, dok pragmatični rabin Jošua uz podršku većine učenjaka tvrdi suprotno. Oni drže da ako je pećnica dovoljno cijela da se na njoj može kuhati, onda je i dovoljno cijela da postane nečista bez obzira na krhotine od kojih je napravljena. Talmud traktat Baba mecija 59A detaljno opisuje raspravu. Tog dana rabi Eliezer je iznio sve argumente na svijetu u prilog svog stave, ali ih ješiva (vijeće) nije prihvatila. Tada se rabi Eliezer obrati skupu: ako je Halaha (židovsko vjersko pravo) u vezi Aknajeve pećnice onakva kakvu on tvrdi, neka stablo rogača pokaže da je on u pravu, i stablo, da bi pokazalo da je rabi Eliezer u pravu, odmah se udaljilo 1oo metara. Neki izvori kažu da se stablo zapravo pomaklo 400 metara. Ali rabini mu odgovoriše da stablo u rabinskoj diskusiji ne može biti dokaz. I stablo se vratilo na svoje mjesto. Rabi Eliezer je bio uporan pa je pozvao rijeku da potvrdi njegove riječi govoreći da ako je on u pravu vodotok će poteći uzvodno. I rijeka poteče uzvodno. Ali rabini ni to nisu prihvatili kao dokaz govoreći da ni vodotok ne može biti dokaz u rabinskoj diskusiji. I rijeka poteče normalno.

Rabi Eliezer je bio uporan te je pozvao zidove sinagoge da se uruše i zidovi su se počeli urušavati. Tada je rabi Jušua ukorio zidove da se nemaju pravo miješati u rabinsku diskusiju dok oni raspravljaju Halaha. I zidovi su se prestali urušavati, te iz poštovanja prema rabi Jošui nisu pali , ali i iz poštovanja prema rabi Eliezeru se nisu ni uspravili pa još uvijek vise u zraku. Ali rabi Eliezer se nije predavao, nego se okrenuo prema Nebu tražeći B-žju pomoć govoreći da ako je Halaha prema njemu neka mu Nebo (B-g) potvrdi. I Glas Neba (Bat Kol) u tom momentu se gromoglasno oglasi:

Zašto se opirete rabi Eliezeru? On je u pravu i Halaha je u svim stvarima onakva kako on kaže! I prije nego nastavite s čitanjem, savjetujem Vas da čvrsto sjednete, duboko udahnete I popijete čašu vode. Tada ustade rabi Jošua i obrati se Nebu (B-gu) viknuvši: ,,Tora nije na nebu” (Pon.z: 30:12)! Sada Talmud postavlja pitanje: što Tora podrazumijeva pod ,,nije na nebu”? I rabi Jeremija odgovara da budući da nam je B-g već dao Toru, ona je sada naša i ne moramo više nikad slušati Glasove Neba, odnosno B-ga, jer nam je On u samoj Tori u Knjizi izlaska (23:2) rekao da slijedimo većinu. Ovdje tekst Talmuda s hebrejskog prelazi na svakodnevni aramejski, a scena radnje se iz ješive prenosi na tržnicu. Rabi Natan je slučajno u gomili na tržnici uočio proroka Elijahua (porok Ilija), koji prema našoj tradiciji nikad nije umro, nego ga je B-g nezadovoljan njegovim radom vratio na nebo, te ga je kao svog izaslanika često slao na Zemlju da prenosi događaje s Neba, kao i da svjedoči kako se Židovi drže Božjih zapovijedi kao npr. Brit Mila (obrezivanja). Rabi Natan upita proroka Elijahua kako je B-g reagirao na prethodnu diskusiju. Elijahu mu je odgovorio da se B-g nasmijao i rekao je (sada se tekst Talmuda ponovo vraća hebrejkom jeziku, jer B-g, naravno, govori hebrejski, a ne aramejski) da su Ga njegova djeca nadmudrila. I to je smijući se ponovio dva puta: ,,Moja su me djeca nadmudrila, Moja su me djeca nadmudrila!”

Ovdje bih Vam sad trebao opisati reakciju koju je ova talmudska priča izazvala kod mojih slušalaca, kao ni zvukove koje su u svom zaprepaštenju počeli ispuštati. Jedan je skoro počeo lupati glavom o stol. Vama ostavljam da probate pogoditi o pripadniku koje religije se radi. Nisu nikako mogli prihvatiti, a još manje shvatiti da ne samo rabini, nego svaki učeni Židov može imati svoje mišljenje o bilo kojem predmetu i reći B-gu da se ne miješa, naravno, citirajući Toru, koju ortodoksni Židovi drže da je direktna B-žja riječ. Tada sam im objasnio i biblijsko ime za Židove, a to je Izrael, koje je sam B-g dao Jakovu, jednom od naših praotaca, jer se borio s B-gom i odolio.

Iz ove priče, kao i iz brojnih drugih vidimo suštinu Židovstva i po čemu se ono razlikuje od svih ostalih religija i zašto zapravo u svojoj biti nije religija nego način života.

Poruka je jasna, B-g se jednom upleo u život židovskog naroda te nas oslobodio egipatskog ropstva i objavio se narodu na brdu Sinaj, gdje je s nama sklopio Zavjet dajući nam Toru koja je nepromjenjiva i nikad više neće biti nadopunjena. Nema drugog izdanja. Data je samo jednom sa svim objašnjenjima i uputstvima kako je provesti u život. Zato Toru nazivamo i Torat Hajim, Tora za život. Do istine se ne dolazi čitajući B-žji um. Također ni čudesa nisu mjerodavna u ljudskim stvarima. B-g je davši Toru postavio okvir etičkog monoteizma, te je dao uputstva i pravila kako je provesti u život. Toru tumače znalci (rabini, mudraci) koji poznaju pravila tumačenja koja je od Mojsija (Halaha LeMoše MiSinai) prenesena do današnjih dana.

Smisao teksta ne ovisi o namjeri pisca, nego nastaje u suglasju tumača.

Samotni vizionar poput rabi Eliezra može vidjeti istinu, ali takva istina ne utječe na društvo ako vizionar ne uspije uvjeriti većinu. Štaviše i sam vizionar se mora pokoriti većini i prihvatiti njihovu odluku, inače mu prijeti izopćenje. Ova talmudska priča, kao i svaka druga, ima puno nivoa i skrivenih značenja koje možemo iščitati, ali to ćemo ostaviti za drugi put.

Ovu priču san namjerno donio jer se iz nje najbolje može sagledati uistinu jedinstven odnos B-ga i židovskog naroda.

Sada bih se okrenuo nekim temama koje nas očekuju u srpnju.

Želio bih vam skrenuti pažnju na jedan datum u ovom mjesecu. Ako u našoj povijesti punoj tragedija ima jedan dan koji može ponijeti epitet najtužnijeg dana, tada je to Tiša Be'Av (9-ti dan mjeseca ava). Uz taj dan su prema našoj tradiciji vezane brojne nacionalne tragedije: povratak 12 izviđača koji daju nepovoljan izvještaj o Izraelu, posljedica čega je bilo 40-to godišnje lutanje pustinjom i umiranje cijele generacije koja je napustila Egipat; 586. g.p.n.e. babilonski car Nabukadnecar osvaja Jeruzalem, razara Prvi hram, i odvodi narod u ropstvo u Babilon; 70. g.n.e. rimski vojska pod vodstvom Tita osvaja Jeruzalem i razara Drugi hram; 135. g.n.e. ugušen zadnji veliki žid.ustanak protiv Rimljana, dok je Bar Kohba vođa ustanka ubijen a grad Betar uništen; godinu kasnije Rimljani potpuno uništavaju Jeruzalem te mu mijenjaju ime u Aelia Capitolina, a Judeja je preimenovana u Palestinu, a židovski narod protjeran i rasut širom svijeta, otpočeo je 2000 godišnji galut (izgon); 1290. g. Židovi su prognani iz Engleske; 1492. g. Židovi su prognani iz Španjolske (7.ava); 1942.g, 8.ava, Njemci započinju masovnu deportaciju Židova iz Varšavskog geta u Treblinku. Tokom Tiša Be'Ava naša pažnja je fokusirana na rušenje Prvog i Drugog hrama, jer to je bila najveća nacionalna tragedija, te su naše misli i ponašanje usmjereni u tom pravcu. Kolika važnost se pridaje rušenju Hramova možemo vidjeti i u tome da od pet postova četiri komemoriraju događaje vezane uz njihovo rušenje (Post 10. teveta, Post 17. tamuza, Tiša Be'Av i Gedalijin post).

Ove godine Tiša Be'Av pada u srijedu, 26.07.2023/ 09.ava 5783. Post 17. tamuza (Com Šiva Asara BeTevet) je u četvrtak 06.07.2023./ 17. tamuza 5783. Post 17. tamuza počinje zorom u 2.52, a završava dolaskom noći u 21.27. Suzdržavamo se od hrane i pića, molimo Selihot (čitamo određene psalme) i u našu redovnu dnevnu molitvu ubacujemo dodatke koje molimo na dane posta. Tog dana 586. g.p.n.e. zidine Jeruzalema su probijene, da bi Prvi hram bio uništen 9. ava. Period od tri tjedna između njih (Bein HaMecarim) je vrijeme tugovanja i kontemplacije zbog rušenja kako Prvog (Solomonovog) tako i Drugog hrama. Post 9. ava (Tiša Be'Av) počinje u srijedu, 8. ava (26.07.2023./ 08.ava 5783.) zalaskom sunca u 20.33, a završava u četvrtak, 27.07.2023./ 09. ava 5783. dolaskom noći u 21.07.

Pet stvari je zabranjeno tokom Tiša Be'Ava: zabranjeno je jesti i piti (u slučaju bolesti ili bilo kakvih zdravstvenih problema zabrana ne vrijedi); zabranjeno je prati se i kupati se; zabranjena je upotreba kozmetičkih stvari (deodoransi, parfemi itd.); zabranjeno nošenje kožnih cipela te su zabranjeni seksualni odnosi.

U znak žalosti iz sinagoge se uklanjaju svi ukrasi, uključujući parohet (zavjesa) ispred Ormara svetinje, bima (oltar) se prekriva crnim prekrivačem, a rasvjeta se prigušuje. Kantor pjeva tužnim glasom, dok ljudi sjede bosonogi na podu ili na niskim klupicama. Nakon molitve čita se Eha (Jeremijine tužbalice). Ljudi plaču i nariču.

U Židovstvu praznik ili post nije samo puko obilježavanje ili komemoracija nekog događaja, nego transformacijsko iskustvo, kako za pojedinca, tako i za čitav narod. I zato mi sami svaki put moramo proći kroz iskustvo tog događaja. Talmud kaže da svaka generacija koja nije izgradila Hram, kao da ga je sama srušila.

I na Tiša Be'Av moramo proći kroz to emocionalno iskustvo. Pozdrav za svaki post je ,,com kal“, što bi mogli prevesti da nekome želimo ,,neka mu post bude lagan”, što, mislim, je ne samo pogrešno, nego i apsolutno suprotno samoj ideji posta, jer on bi morao imati težinu i značaj, morao bi imati svrhu.

Post ne bi trebao biti tjelesno mučenje, jer rabini sigurno to nisu imali na umu, nego bi morao imati duhovni smisao i zato jedni drugima moramo zaželjeti da nam post bude smislen i sa naš post ima dublje značenje.

I za kraj jedna zanimljiva priča. Kažu da je jednog Tiša Be'Ava Napoleon s pratnjom šetao ulicama Pariza. Odjednom začuje plač, jecanje, narikanje grupe ljudi. Odmah pošalje svog pomoćnika da izvidi o čemu se radi, i da izvidi tko su ti ljudi i zašto plaču. On se uskoro vratio i izvijestio Napoleona da to Židovi tuguju i plaču za srušenim Hramom. Napoleon, koji je uvijek osjećao veliku naklonost prema Židovima, je odmah zatražio da im se pomogne i krivci kazne. Na to mu je pomoćnik objasnio da Židovi plaču za Hramom koji je srušen prije 2000 godina. Kad je to čuo Napoleon će: ,,narod koji se tako sjeća svoje prošlosti, ima osiguranu budućnost”.

Ne znam da li se ovaj događaj stvarno dogodio, ali ako i nije, ostaje Napoleonova poruka i za sve nas danas. Talmudski rabini uče da je Drugi hram srušen zbog ,,bezrazložne mržnje“ (,,sinat hinam”) među Židovima, i da jedino ,,bezrazložna ljubav” (,,ahavat hinam”) može ponovno izgraditi Hram, ujedinit židovski narod i dovesti do krajnjeg spasenja. Tome kao podsjetnik služi i razbijanje čaše na svakom vjenčanju.

Neka nam svaki post i svaki dan naših života bude pun smisla!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević