Dragi prijatelji! Šalom Alehem! Mir s Vama!

Mjesec rujan je za nama. Veliki blagdani, Roš Hašana i Jom Kipur, su za nama. I Sukot je za nama. Nažalost zbog epidemiološke situacije i preporuka nadležnih službi ih nismo ni ove godine mogli odraditi kako smo htjeli. Ipak nas nekolicina smo se preko noći organizirali i sakupili na Erev Jom Kipur na Kol Nidre službu, sa željom da ipak učinimo nešto. Bilo nas je 15-tak, tako da smo imali minjan.

Slijedeći naš blagdan Hanuka pada tek za skoro dva mjeseca krajem studenog, tako da u mjesecu pred nama nemamo nikakvog blagdana.

Zato mjesec koji se inače zove hešvan, nazivamo i marheršvan, ''gorki heršvan''. U tekstu za ovaj broj Hadašona ću se zato ponovo vratiti na blagdane koje su iza nas, prvenstveno Jom Kipuru, jer o Roš Hašana i Sukotu smo već dosta pisali.

''Jom'' na hebrejskom znači "dan", a ''Kipur'' se prevodi kao "pomirenje". Uobičajeni prijevod ''Jom Kipura'' na hrvatski je ''Dan pomirenja'', međutim ovom prijevodu nedostaje preciznosti. Ime blagdana Jom Kipur temelji se na biblijskom retku, "... ali desetog dana sedmog mjeseca to vam je Jom Kipurim ..." (Lev.: 23:27). Doslovni prijevod riječi ''kipurim'' je čišćenje, tako da bi mogli reći da je Jom Kipur židovski dan za iskupljenje promašaja i pogrešaka, njihovo čišćenje i pročišćavanje.

Kako obilježavamo Jom Kipur?

Levitski zakonik (16:29) nalaže uspostavu ovog svetog dana desetog dana sedmog mjeseca kao dana pomirenja za prekršaje. Namjerno ne želim upotrebiti riječ ''grijeh'', jer zapadno (kršćansko) poimanje ima sasvim drugo značenje u odnosno na židovsko. Zato radije upotrebljavam pojmove kao ''prekršaj'', ''promašaj'' ili ''podbačaj'', što bi i bilo značenje hebrejskih izraza ''het'' i ''peša''. Tora Jom Kipur naziva ''Subotom svih subota'' (Šabat Šabaton) i danom na koji čovjek mora ''uznemiravati svoju dušu'' i ''činiti joj neugodu'', što su talmudski rabini protumačili kao cjelodnevni post. Levitski zakonik (23:27) propisuje da je Jom Kipur po strogosti zabrane rada jednak Šabatu, ali tradicionalno se poštuje još pet dodatnih zabrana, detaljno opisanih u židovskoj usmenoj predaji (Mišna; traktat Yoma 8:1), a to su: post, zabrana nošenja kožnih cipela, zabrana kupanja i pranja, zabrana upotrebe parfeme i losiona, kao i zabrana bračnih odnosa. Kako je Jom Kipur prvenstveno duhovni blagdan vidimo da su naša tradicija zabranjuje svaku tjelesnu ugodu. Broj pet je općenito broj koji se odnosi na Jom Kipur, jer u odjeljku Tore o Jom Kipuru riječ duša pojavljuje se pet puta. Duša je poznata pod pet zasebnih imena: duša (''nefeš''), vjetar (''ruah''), duh (''nešama''), jedno živo (''haja'') i jedinstvenost (''jehida''). Za razliku od uobičajenih dana, koji imaju tri molitve, Jom Kipur ima pet, a to su: Maariv, Šahrit, Musaf, Minha i Neila.

Kohen Gadol je na sam dan Jom Kipura pet puta odlazio u mikve (ritu- alno kupatilo). Sada bih se fokusirao na molitvu Kol Nidrei, vjerojatno najpoznatiji dio židovske liturgije. Kol Nidrei je pravna deklaracija koja se recitira u sinagogi prije početka večernje službe svakog Jom Kipura ("Dana pomirenja").

Strogo govoreći, to nije molitva, iako se o njoj obično govori kao da jest. Ova suha pravna formula i njezina ceremonijalna pratnja puni su emocionalnih tonova još od srednjo- vjekovnog razdoblja, stvarajući dramatičan uvod u Jom Kipur u onome što se često naziva "noć Kol Ni- drei", tako da cijelu večernju službu za Jom Kipur popularno nazivamo Kol Nidrei. Tekst Kol Nidrei je napisan je na aramejskom, a ne na hebrejskom jeziku. Naziv je preuzet iz početnih riječi, koje znače "svi zavjeti". Formula proaktivno poništava sve osobne ili vjerske zakletve ili zabrane izrečene Bogu za sljedeću godinu, kako bi se preventivno izbjegao prekršaj kršenja zavjeta danih B-gu, koje osoba neće moći ili izvršiti ili ispoštovati. Prije zalaska sunca uoči Jom Kipura ("Dan pomirenja"), zajednica se okuplja u sinagogi. Sveti ormar (Aron Hakodeš) se otvara i dvoje ljudi uzima iz njega dva svitka Tore. Zatim zauzimaju svoja mjes- ta, po jedno sa svake strane kantora, i njih trojica (koji tada čine Bet Din ili rabinski sud) izgovaraju: ''Ovlaštenjem Vrhovnog (nebeskog) suda i ovlaštenjem Suda ovdje dolje, dopuštenjem Onoga koji je posvuda i dopuštenjem ovog skupa, smatramo da je dopušteno moliti se s grješnicima.'' Ovaj poziv grješnicima (''avarjanim'') ne vrijedi samo za Kol Nidrei, već za cijeli Jom Kipur. Očito je da kad se i grješnici pridružuju općem pokajanju, ta situacija je vrijedna Božanske milosti. Kantor zatim pjeva odlomak koji počinje riječima Kol Nidrei s dirljivim melodičnim izrazi- ma, i u različitim intenzitetima od najtišeg do najglasnijeg i ukupno pon- avlja tri puta da bi mogli čuti i oni koji su eventualno zakasnili. Što se tiče načina na koji hazan (kantor) izgovara Kol Nidrei, Mahzor Vitry (početak 12. stoljeća) daje sljedeće upute: "Prvi put kantor mora izgovoriti (otp- jevati) tekst vrlo tiho poput onoga koji oklijeva ući u palaču i koji se boji priči kralju da od njega zatraži dar; drugi put će možda govoriti nešto glasnije; a treći put najglasnije, kao onaj koji je navikao boraviti na dvoru i svom suverenu prilaziti kao prijatelj." Sam tekst Kol Nidrei je teško prevesti na bilo koji drugi jezik zbog raznih vrsta zakletvi koje postoje samo u židovskom vjerskom pravu, a ne postoje u drugim pravnim sistemima.

Tekst bi išao nekako ovako: '' Svi zavjeti, zabrane, zakletve i posvete, (konami i konasi i sinonimni pojmovi), koje smo možda dali, zavjetovali se, zakleli se, posvetili ili zabranili, od prethodnog Dana pomirenja do ovog Dana Pomirenje i od ovog Dana pomirenja do [sljedećeg] Dana pomirenja koji će doći za našu dobrobit. Što se tiče svih njih, mi ih se odričemo. Svi oni su poništeni, napušteni, ništavni (i drugi brojni izrazi poništenja), te nisu na snazi. Naši zavjeti više nisu zavjeti, naše zabrane više nisu za- brane, a naše zakletve više nisu zakletve.'' Kantor i prisutni zatim izgovaraju iz Knjige brojeva (15:26): "Neka se oprosti cijelom izraelskom nar- odu, uključujući sve strance koji žive među njima, jer je nepromišljenost na teret cijeloj zajednici." Ovaj se stih smatra sastavnim dijelom recitacije Kol Nidrei. Zatim kantor nastavlja: "O, oprosti bezakonja ovog naroda, prema Tvojoj obilnoj milosti, kao što si i ovom narodu oprostio otkad su napustili Egipat." I tada kantor i svi prisutni tri puta zajedno kažu: "Gospodin je rekao: 'Opraštam ih prema tvojim riječima.'" (Br.: 14:20). Svitci Tore zatim se vraćaju u Arona Hakodeš i počinje večernja služba za Jom Kipur.

Sada bih se želio vratiti u noć uoči Jom Kipura. Ljudi se okupljaju u sinagogi najčešće obučeni u bijelo i zaogrnuti u svoje talite. Sjedaju na svoja mjesta. Bez puno govora. I po tome vidimo da je ova noć posebna. Jom Kipur je najsvetiji židovski dan. Vrijeme kad možemo skoro osjetiti Božansku prisutnost. Atmosfera je užarena. Počinje večer Kol Nidrei, molitve čija melodija, kao nijedna druga, ima moć da otključa vrata židovskog srca.

Ali ako ste pažljivije pročitali riječi vidjeli ste da nikad nije bilo neuobičajenije molitve. U stvari Kol Nidrei, iako je svi tako etiketiramo, uopće nije molitva. To je zapravo pravna formula za poništenje zavjeta i koja nas oslobađa svih obaveza, koje smo olako prihvatili, a zapravo ih nismo ni namjeravali ispuniti. S jedne strane tekst izgleda kao zakonski dokument koji bi svaki židovski vjerski sud prihvatio, a s druge strane veličanstvena i dirljiva melodija spjevana u slavu Boga, s kojom želimo utjecati na nebeski sud. Dok su riječi toliko prozaične, obične i suhe, dotle je muzika toliko duhovna, toliko uzvišena, da se ne da riječima opisati.

Pitanje svih pitanja, kako se to dogodilo?

Zapravo ne znamo s apsolutnom sigurnošću.Koje je značenje molitve Kol Nidrei? Porijeklo Kol Nidrei se krije daleko u prošlosti. Brojne su pretpostavke. Najvjerojatnija i meni najdraža da nastanak Kol Nidrei, uključujući i riječi u kojima molimo za dozvolu da molimo s grješnicima (''avarjanim'') ide unatrag do srednjeg vijeka i vremena prisilnih konverzija Židova. Bila su to vremena kada su pod kršćanskom (katoličkom), ali i muslimanskom vlašću, da ne kažem opresijom, bili suočeni s a izborom: ''konvertiraj ili umri'', ''odbaci svoju vjeru i prihvati našu'' ili ''ćemo biti prisiljeni da te ubijemo i tako ti spasimo dušu!'' I neki Židovi su konverti- rali i odbacili svoju vjeru. Drugi Židovi su ih zvali ''anusim'', što bi na hebrejskom trebalo označavati ljude koji su popustili pod velikom prisilom vlasti. Nežidovi su ih zvali ''konverzos'' ili uvredljivo ''maranos'', što znači ''svinje''. To se dešavalo u Španjolskoj i Portugalu u 15.st., ali se dešavalo i u Vizigotskoj Španjolskoj još u 7.st. Ali mnogi su u tajnosti ostali Židovi i držali su što su mogli bez da riskiraju živote, kako svoje tako i svojih obitelji, svojih najdražih. I sve to pod budnim okom Inkvizicije. Dok sam studirao u Izraelu u sefardskoj ješivi sam upoznao grupu takvih ljudi iz Belmontea, zabačene planinske pokrajine u Portugalu. I čuo fascinantnu priču. Njihovi preci su krajem 15.st i početkom 16.st pod prisilom portugalskog kralja prihvatili katolicizam, ali su u potaji i dalje nastavili živjeti kao Židovi. Nešto im je olakšao i pomalo izolirani geografski položaj Belmontea. Ostali su zatvorena zajednica, koja nije primala strance. Ženili su se međusobno. Najfascinantnije mi je bilo da su muškarci u najboljoj židovskoj tradiciji preuzeli ulogu prema vani te vodili katolički život, te je rabin postao svećenik. Istovremeno su žene prema unutra upravljale zajednicom vodeći židovski život, pa je jedna žena postala rabin, druga šohet (koljač), treća mohel (obrezivač), četvrta sofer (pisar) itd. Žene su tvorile minjan za molitvu, a ne muškarci. Žena je bila i hazan. Tako su živjeli stoljećima. 1917.god. ih je otkrio inženjer rudarstva Samuel Schwarz, Židov iz Poljske. Od 1970-tih godine zajednica se više počela vračati Židovstvu. Danas njihova zajednica ima 300 članova. Neke od njih sam upoznao kad su došli učiti u ješivu. Neki studenti ješive, koji govore portugalski, su otišli u Belmonte pomoći zajednici da ponovo nađe svoju židovsku dušu. Njihova sefardska tradicija kripto Židovstva je jedinstvena. Da sam govorio portugalski, vjerojatno bih se pridružio svom hevruti Elishi, Židovu iz Brazila (partneru u učenju) i sam otišao tamo. To je bio jedan od najemotivnijih trenutaka u mom životu. Jedno je kad se pojedinac, kao što sam i ja uradio, ili nekolicina ili čak jedna čitava obitelj, vraća tradiciji svojih predaka, a sasvim nešto drugo kada to radi čitava jedna zajednica.

I jednom godišnje, u najsvetijoj noći Židovstva, na Jom Kipur dolazili bi u sinagogu i pitali da li smiju pristupiti. I tada bi, drhtavim i plačnim glasom predivnom melodijom i glasom kantora, koji otvara nebeska vrata, molili B-ga da ih oslobodi zavjeta i zakletvi, koje su morali dati pod prisilom u strahu za svoj život i još više u strahu za živote svojih najmilijih, te da ih drži nevinima za taj čin slabosti. Vjerojatno je zato melodija Kol Nidrei tako uzvišena, tako puna emocija, jer je to bio jedini način da kažu B-gu, molimo Te, Bože, probaj razumjeti da nismo željeli to uraditi, nismo Te htjeli odbaciti, samo smo Bože htjeli živjeti, samo smo htjeli da naši najmiliji žive. Ti, Bože, koji poznaješ ljudsko srce, znaj ovo, bili smo Židovi onda, i sada smo Židovi, a i ostat ćemo Židovi, te će ili naša djeca ili naši unuci naći put u sinagogu. I tada će puno bolje i dublje od nas ostalih znati značenje Kol Nidrei

Zato je ono što se danas dešava u židovskom svijetu općenito, pa i u Hrvatskoj, tako tužno. Danas nema nikakve prisile ni pritiska da se odreknemo vjere i tradicije svojih predaka. Naprotiv, danas smo slobodniji nego su Židovi ikad bili. Ako pogledamo cijelu dijasporu, prema statistikama, jedan od dvojice mladih Židova odlučuje ne imati židovski brak, a ni samim tim neće stvoriti ni židovski dom niti imati židovsku djecu, te neće nastaviti židovsku priču. Koja ironija, Židovi su preživjeli siromaštvo, ali su pali na ispitu u preživljavanju u vremenu obilja, Žido- vi su preživjeli opresiju i prisilu, ali ne znaju kako preživjeti slobodu. U vremenima kada nisu imali Bogu zašto zahvaljivati, oni su Mu zahvaljivali, veličali i slavili Njegovo ime, ali danas kad imamo skoro sve na čemu B-gu možemo zahvaliti, mi zaboravljamo to učiniti, zaboravljamo Mu zahvaliti.

Zato ove godine odlučimo i izaberemo živjeti tako da naša djeca, naši praunuci, buduće generacije zažele biti i ostati Židovi, zažele živjeti židovskim života, zažele nastaviti židovsku priču. Kako to uraditi? Tako da živimo svoje živote s ponosom, radošću i osjećajem privilegije da smo dio najveće priče bilo kojeg naroda koji je ikad živio. Narod koji je svijetu podario jednog etičkog B-ga, koji nas je stvorio iz ljubavi, koji oprašta, brine o nama, podiže nas kad se spotaknemo, daje nam nadu kada smo očajni, koji vjeruje u nas više nego što mi sami vjerujemo u sebe. B-g, kojeg naši preci nisu nikad zaboravili, čak i kad su ljudi bili prisiljeni se pretvarati da su nešto drugo. Dok sam ove godine slušao riječi i muziku Kol Nidrei, mislio sam o tome.

Drugi karakterističan čin koji radimo na Jom Kipur je govorenje ''viduia'', zajedničko javno priznanje naših pogrešaka i promašaja. Jedna od najizazovnijih i najtežih stvari u životu je priznati pogrešku i zatražiti oprost. Na Jom Kipur molimo za osobni i zajednički oprost. Ono što je jedinstveno u židovskoj tradiciji je zajednički način na koji priznajemo svoje pogreške. Vidui (priznanje) pjeva se zajedno u velikom stilu, ponoseći se činjenicom da činimo mjesto, kako u svom svetištu tako i u svom srcu, za sve ljude da se pokaju. Nadamo se da će nam Njegove riječi, uz našu glazbenu ispovijest i priznanje pomoći i potaknuti nas da se pogledamo iznutra i stvorimo prostor za priznanje i oprost u svom srcu.

Neka se u nadolazećoj godini Božje lice okrene prema nama i nas B-g sve blagoslovi!

Još jednom Šana Tova!

Luciano Moše Prelević

Glavni rabin u RH

Vrhovni rabin Crne Gore