O nama
200 godina
Ustanove i institucije
Virtualna šetnja
Baština
Povijest
Kalendar
Tiskovine
Ostalo
Arhiva
Korisni linkovi
Zanimljivosti iz Izraela
DV Mirjam Weiller
Iz naše kuhinje
Socijalna skrb
Makabi Zagreb
Šoa Akademija
Sigurnosna pravila
Galerija
 
home > Novosti
23.4.2007
Govor Jakoba Atijasa

Na komemoraciji u Jasenovcu, održanoj u nedjelju 22.4.

Dragi moji preživjeli logoraši jasenovačkih logora,
Poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske,
Poštovani gospodine izaslaniče Predsjednika Vlade Republike Hrvatske,
Cijenjeni uzvanici,


Ja sam Atijas Jakob. Rođen sam u Sarajevu, u radničkoj obitelji. Otac je bio konobar, majka domaćica. Starija sestra Rifka i ja završili smo zanate, brat je učio za vodoinstalatera. Imali smo mlađu sestru Floru, koja je išla u osnovnu školu.

I prije osnivanja koncentracijskih logora fašizam i nacizam odražavali su se na naše živote. Mislili smo da se to neće desiti baš nama. Kad su nacisti ušli u Sarajevo zatvorene su židovske radnje, otpušteni smo s posla, istjerani iz škola, gubila su se društva, nestajali susjedi. Obilježeni smo žutom značkom sa slovom Ž. Čuli smo za hapšenja Židova u Zagrebu, Sarajevu… Spremali smo neke sitnice, pripremali se da ćemo biti deportirani.

A onda, 3. rujna 1941. uhapsila nas je ustaška policija, majku, mene, brata i mlađu sestru i u stočnim vagonima deportirala u logor Kruščica kraj Travnika. Bio je to logor za bosanske Židove. Svaki dan dolazili su novi transporti: muškarci, žene i djeca.
Tu sam posljednji put vidio majku i mlađu sestru, odvedene su u ustaški logor u Loborgradu.
Nestale su u paklu nacističkog logora Auschwitz.
Starija sestra Rifka, udana Maestro, ubijena je u ustaškom logoru za židovske žene i djecu u Đakovu. Njezin muž ubijen je u logoru Jasnenovac.

U velikom transportu zatočenika iz logora Kruščica, moj šesnaestogodišnji brat Samuel i ja stigli smo uz batine, kundačenja i pljačku u Jasenovac. Prestravili smo se. Na svaki metar bile su ustaše sa psima. Starije su odmah odvojili. I mlađe koji su se prijavili za logor Krapje odmah su ubili.

Nas su doveli u logor Bročice. Radili smo na izgradnji nasipa. Svakodnevno su nas tukli, ubijali. Ustaše su se iživljavali nad nama; prošli smo takozvani sic, tunel…na ruci i vratu imam ožiljke od ustaškog noža. A onda su nas razdvojili. Mene su odveli u logor 3 Ciglana, koji se nalazio tu na ovom prostoru. Zatekao sam Židove, Hrvate, Srbe, Čehe, Muslimane, antifašiste. Rome su dovodili i odmah ubijali. Njihovi životi Ustašama nisu vrijedili ništa. Čak manje od naših.

U studenom 1941. veliki transport zatočenika stigao je na željezničku stanicu Jasenovac. Samo muškarci. Kolona se kretala prema logoru na Ciglani. Iza njih išla su troja zaprežna kola. Ustaše su klali, masakrirali, ubijali ljude u koloni. Mi smo morali čistiti put. U rukama sam držao krvava, topla tijela.

Početkom travnja 1942. ubijen je moj mlađi brat. Na vanjskom radu, pri obradi njiva srpskih seljaka otjeranih u logore u logore, pronašao je i u džep sakrio nekoliko krumpira i dva klipa kukuruza. U pretresu prilikom povratka u logor, ustaše su to pronašli kod njega. Zatvorili su ga u zloglasnu jasenovačku zvonaru, mučili i nakon dva dana ubili. A glad je bila neopisiva.

Mog sedamdeset dvogodišnjeg djeda logoraši liječnici skrivali us od ustaša šest do sedam mjeseci u logoraškoj bolnici. Otkriven je i ubijen u jednom velikom čišćenju logora pred dolazak neke ustaške komisije, koncem 1942.

U kasno proljeće 1942. kada su u logor Staru gradišku pristigli veliki transporti zatočenika i zatočenica iz Zavidovića, Žepče i Tešnja, vidio sam svoju baku, tetku, ujnu…Od oko 70 članova moje uže i šire obitelji jedino sam ja preživio.

Iz podruma ustaške bolnice, među logorašima zvane Hotel Gagro, Hiršl, Romano, Švarc i ja često smo noću čuli vriskove mučenih, odjeke prebijanja i batinanja, posljednje hropce umirućih. Od grobara smo čuli za ubijanje djece otrovnim plinom, iz nastupa i baraka odvođeni su svakodnevno zatočenici prema skeli na Savi, vidio sam u logoru oca moga gazde, Srbina iz Sarajeva, okovanog, poslije ubijenog.

Iz Stare gradiške u transportu za likvidaciju, kolovoza 1942., vratili su me u Jasenovac. Poslovođa logorske radionice, logoraš Somođi, Hrvat, izvukao me iz transporta zatočenika za donju gradinu.

Iako sam svaki dan u Jasenovcu i Gradiški viđao ljude vezane žicom, pretučene, izmasakrirane, spaljene u ciglani, ubijene, borba za život bila je ono što me držalo, neka nada da neću otići, da me neće ubiti. Iako sam znao da možebit više nema mojih najbližih, htio sam da živim, nadao sam se da ću jednog dana izaći van.

Dobri, pošteni ljudi pomogli su mi da pobjegnem iz logora. Uvijek će biti dobrih ljudi. Tko ne vjeruje u ljude ne može biti čovjek. A biti čovjek velika je stvar. To se može, za to treba jako malo. Samo da se hoće i da se zrelo i pametno razmišlja.

Ne mog vam iskazati sve detalje. To je sastavni dio mog života. Bilo je, ne smijemo zaboraviti! Za mlade, za generacije koje dolaze, da im se to nikada ne vrati! I kada sam svom sinu pričao o doživljenom, rekao sam mu: „Voli sve, pomogni i budi pošten.“

Dozvolimo si da naša različita mišljenja možemo ukrstiti. Zbog toga ne trebamo biti neprijatelji. Suživota mora biti. Ako ga nema, na ovoj planeti neće biti ni naše vrste.

Hvala!

  • travanj - lipanj 2018.
  • siječanj - ožujak 2018.
  • 2017. godina
  • 2016. godina
  • 2015. godina
  • 2014. godina
  • 2013. godina
  • 2012. godina
  • 2011. godina
  • 2010. godina
  • 2009. godina
  • 2008. godina
  • 2007. godina
  • 2006. godina
  • 2005. godina
     


  •  
    Copyright © 2004 Židovska općina Zagreb Sva prava pridržana.