O nama
200 godina
Ustanove i institucije
Virtualna šetnja
Baština
Povijest
Kalendar
Tiskovine
Ostalo
Arhiva
Korisni linkovi
Zanimljivosti iz Izraela
DV Mirjam Weiller
Iz naše kuhinje
Socijalna skrb
Makabi Zagreb
Šoa Akademija
Sigurnosna pravila
Galerija
 
home > Novosti
17.10.2006
Pismo čitatelja

POGLED NA PROŠLOST, SADAŠNJOST, BUDUĆNOST...

BET IZRAEL-u - KUĆI IZRAEL Radićeva 26, 10000 ZAGREB

JEVREJSKOJ OPĆINI Palmotićeva 16 ZAGREB

Ovaj moj "pogled" sigurno će iznenaditi što po sadržaju, što po dužini.
Nepravdu ne podnosim. Kada netko učestalo viče protiv nekoga drugoga, odmah se povlačim u sumnju prema onome koji glasnije viče. Nisam reagirala, u samom početku, na događaje u našoj tako maloj zajednici (na 4,000.000 stanovnika Hrvatske - jedva 2000 Jevreja; kažem "Jevreja", jer me naziv "Židov", "Židovski", ma koliko oni bili jezično ispravni, previše prisjećaju na onaj kobni "Ž" na žutoj zvijezdi). O tim, dakle, događajima čitala sam u časopisima Hakol-a, brošuri detaljno posvećenoj njima, a u posljednje vrijeme i u dnevnoj štampi, zahvaljujući pripadnicima Bet Izraela, te napose i preko Interneta.
Neki će možda reći, "koja je ta" ili "šta se nje tiče" što se događa u Jevrejskoj općini Zagreb? Odgovaram odmah, da me se itekako tiče. Iako ne živim momentalno u Zagrebu, Jevrejska općina Zagreb ostaje moja zajednica. Na eventualnu primjedbu "koja je ta", odgovor će biti ličnog sadržaja i posebno usmjeren gospodinu Ivi GOLDSTEIN-u kao historičaru. Događaji i nepravde, koje gospodin Ivo Goldstein sebi danas dozvoljava, ponukali su me da objelodanim ovo što će slijediti i što sam trebala već 2002. godine, kada sam to otkrila. Njegova pogreška o kojoj se ovdje radi, dokaz je površnosti, nedovoljne dokumentiranosti, i ta se pogreška nikako ne može opravdati. Gospoda Ivo Goldstein, suautor Slavko Goldstein, izdali su knjigu godine 2001: HOLOKAUST U ZAGREBU, izdanje Novi Liber. U poglavlju 24 : Mješoviti brakovi i "počasni arijevci", na str. 379, čitamo :
«Emil KOHN (28), oženjen Hrvaticom Ankom rođ. Turković i otac dvoje djece, od 2,5 godine i 9 mjeseci, koji je bio namješten kod tvrtke Siodd skladišno i otpremničko dioničko društvo, dobio je 30. srpnja otkaz. Time je "ostao bez ikakve zarade". Potkraj rujna iz Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu stigao je u Siodd dopis da "ukoliko je Emil Kohn neophodno potreban možete ga zadržati". Moguće je da se Emil Kohn i vratio na posao. Naime, nešto je novca imao, jer je sve do kraja 1942. godine uredno plaćao općinski prinos (koji mu je odredjen u minimalnom iznosu - 350 za 1941, 700 kuna za slijedeću godinu). No dugoročno, to ništa nije značilo - Emil Kohn je deportiran, po svemu sudeći, u svibnju 1943. godine. Čini se da je stradala i njegova supruga, iako "arijevka". O sudbini djece nije se moglo ništa ustanoviti.»
Gospodin Ivo Goldstein, jednostavno je zaključio da smo bili deportirani, jer otac od kraja 1942 više nije plaćao općinski prinos!!!!
Na našu sreću, spašeni hrabrošću naše majke Anke Kohn, po cijenu vlastitog života (medalja pravednika 16/6/1999.), otac Emil (1913), ja Nada (1939), sestra Zora (1940), brat Nenad, rođen poslije oslobođenja (1945), ne samo što smo ostali živi, nego smo našom aktivnošću dali također skromni doprinos jevrejskoj zajednici tadašnje Jugoslavije. Majka je održavala jevrejske blagdane, poznavala i učila nas tradicionalnoj kuhinji, održavala vezu i pomoć našoj deportiranoj porodici, sve do gubitka njezinog traga. Dovela nas je u Jevrejsku Općinu 1955. gdje smo kod prvog susreta, upoznale Mihajla (Mišu) Montilju, Dr-a Lazu Weinbergera, predsjednika općine gospodina Stockhamera i gospodina Leona Altarca, spiritualnog "čuvara" Općine. Mišo Montiljo tada nije bio religiozan Jevrej, te je bio sretan što su dvije polu-Jevrejke došle kao prinova, jer odmah aktivno sudjelujemo u Jevrejskom pjevačkom zboru Moša Pijade, čiji je Mišo Montiljo bio predsjednik. Mišo Montiljo je tada bio u prvim redovima tadašnjeg rezima, kao što je danas u istim sadašnjeg režima.
Zatim sudjelujemo u ljetnim kolonijama, te kasnije i kao odgojiteljice u dječjim smjenama. Pohađam 2 godine kurs ivrita, kao jedini đak, kod gospodina Ezre Ukrainčika. 1959. godine poslana sam ispred omladine Saveza Jevrejskih Općina Jugoslavije, kao predstavnik, na tromjesečni seminar u Pariz. Seminar je organizirao JOINT iz Geneve, za direktore Jevrejskih centara-kolonija. Bilo nas je 7 učesnika iz evropskih zemalja.
Studentica romanistike na Filozofskom Fakultetu Zagreb, diplomirala 1963. Iako iz siromašne porodice, imala sam sreću, kao i sestra i brat, zahvaljujući roditeljima, da sam u tadašnjim prosvjetnim strukturama, mogla završiti srednju muzičku školu u klasi prof. Vilme Klajner i Elly Basic. 1964. godine dobivam stipendiju od CLAIMS-a na godinu dana, za hebrejske studije u Parizu. Radim u izraelskoj brodskoj kompaniji da upotpunim stipendiju. Naš jevrejski odgoj bio je usmjeren prema Izraelu, sa održavanjem tradicije i jevrejske kulture, pa su i moji planovi bili odlazak u kibuc nakon završene stipendije. No ubrzo upoznajem muža, osnujemo familiju, imamo tri sina. Sa prijateljima Jevrejskih općina Jugoslavije, s kojima sam provela najljepše dane mladosti, a koji su danas raspršeni po svijetu i sa onima u zemlji, održavam stare veze.
Živimo u mjestu od 48.000 stanovnika sa Jevrejskom zajednicom od 2000 pripadnika, sinagogom. (Usporediti sa brojem naše zajednice!!) Svi ovdašnji naši prijatelji Jevreji, zanimaju se uvijek za našu malu zajednicu sa divljenjem! Danas, nakon svega što se zbiva, ostaje mi pred njima samo osjećaj srama.
1995. godine, naši roditelji, Emil i Anka Kohn, dolaze kod nas. Otac je ovdje i preminuo 1999. godine, a majka je navršila 98 godina. Nosioc je medalje pravednika, koju je primila u Parizu u ime Hrvatske, u ožujku 2000-te godine. Tekst u vezi medalje štampan u Hakolu br. 75/76 od studenog 2002. str.15.
Ovo gornje, upućeno je dakle na znanje gospodi Ivi i Slavku Goldsteinu.

U nastavku ću si dopustiti slobodu razjasniti razloge, zbog kojih ne mogu više zatomiti osjećaje gnjeva, stida, srama. Srama prvenstveno, zbog pomanjkanja dostojanstva prema žrtvama Holokausta, blateći javno svoje najbliže, a time i nepoštivanje uspomene na sve naše nevine žrtve. Čitajući časopise Hakol-a, prebrojne javne uvredljive izjave, posebno gospodina Ive Goldsteina kroz medije i napokon otkrivši slučajno sajt Bet Izrael na Internetu, te sliku prijema nekolicine njenih predstavnika kod Predsjednika Mesića, povodom Bejahada 2006-te, ostala sam ZAPREPAŠTENA. Kakva ironija, a tek kakva sramota! Bejahad znači ZAJEDNO, možda je to Bet Izrael zaboravio?? Kako je dozvoljeno da tako važan skup, koji je pod tim imenom sakupljao sve Jevreje jedne generacije, koja je upravo živjela, radila, gradila zajedno, kako je dakle moguće da još uvijek nosi to ime, u vlastito odlučenoj podvojenosti od strane Bet Izraela (Kuće Izraela)? Živjeli smo zajedno istu povijest u zajednici staroj 200 godina i u međusobnom poštovanju, iste nesreće i tuge obilježavaju naša sjećanja. Za Bejahad 2005, izvan natječaja, napisala sam i poslala, osvrt na djelo Gordane Kuić, istaknuvši poruku tolerancije, koja prožima njezino djelo, a koja toliko danas manjka našoj podjeljenoj zajednici. Ali taj moj tekst, koji vas je mogao potaknuti na razmišljanje, najvjerojatnije je, nepročitan, završio u košu za smeće. A od Predraga Matvejevića, koji je tako svesrdno sudjelovao u Bejahadu 2005, sa skromnošću i diskrecijom velikana njegova kova, očito se ništa nije naučilo.
Moram zatim izraziti svoje iznenađenje što se tiče Predsjednika Mesića. Očito je upao u klopku, budući da je sa tolikim uvjerenjem, a pitam se na osnovu čega, dao vrlo tešku izjavu u medijima na račun "nekih Židova".
Nismo smjeli dozvoliti, da jedna manjina (već posve male manjine), sa rabinom na čelu, razori zajedništvo. Ta on živi tek 7 godina u toj zajednici.
Kakav je to rabin, koji prihvaća ovakav način svoje "obrane" i od koga i zbog čega? Da je gospodin Kotel Da Don vršio svoju dužnost - rabinsku dužnost (i samo nju!), pravedno prema svim zajednicama Hrvatske
PRVO : bio bi bio ponovno JEDNOGLASNO izabran za rabina
DRUGO : nakon što nije dobio ponovno povjerenje većine (očito nije zadovoljio), nikada ne bi, kao pravi spiritualni vođa, dozvolio razvoj ove današnje situacije, nego bi prihvatio odluku većine i povukao se. Ta današnja situacija, očita je borba za lične interese moći i financijske, pod izlikom "obrane" rabina. Rabin Kotel Da Don pak, brani svoje, više nego povoljne tekovine, pod izlikom religioznog ekstremizma i svojih se tekovina ne želi lišiti. A gdje su u svemu tome interesi zajednice i njezinih pripadnika, koje se svim sredstvima nastoji podijeliti? Religija je intimni i slobodan izbor svakog pojedinca, posebno danas, a to je bio čak i u prošlosti. Gospodin Leon Altarac, Sefard, obavljao je sve vjerske funkcije u našoj Jevrejskoj općini i za sve jednako, bili oni Sefardi, kao on, ili Aškenazi. Tada se nije uopće spominjalo tko je Sefard, a tko Aškenaz. Obavljao je funkciju kantora, rabina (čak i podvorničku), a prostorija hrama postojala je u samoj općini za sve one, koji su željeli prisustvovati vjerskim obredima. Takva religija odgovarala je našoj sredini i specifičnosti, očekujući možda bolje dane. Osim toga, taj isti gospodin Altarac, koji nije imao bombastičnu diplomu (možda je imao diplomu rabina, ali se tada to nije pitalo) kao rabin Kotel Da Don, čije se diplome citiraju preko Interneta, vršio je izvanredno svoju funkciju, voljen od svih, i obogatio je muzičku baštinu Jevrejske Općine. Naime, prenio je, pjevajući, sefardske romanse našem zborskom dirigentu Emilu Cossettu, koji je pak svojom odanošću Jevrejskoj općini i svojim muzičkim talentom, komponirao Partitu Sefardicu za zbor i klavir četveroručno. S tom je Partitom, uz ostali program, naš pjevački zbor slavno sudjelovao na Zimriji 1961. u Izraelu. (Klavirska pratnja : Inge Haberfeld i Nada Kohn).
Poznajemo li jevrejske mislioce, genije znanosti, umjetnosti, koji su ispoljavali svoju pripadnost jevrejskoj vjeri? Mislim da ne, zato što su tu svoju jevrejsku pripadnost, religiju, poštovali bez javnog ispoljavanja, budući da su samo na taj način mogli doprinijeti napretku na svim poljima ljudskog djelovanja, čuvajući diskretno svoj identitet, a otvoreni prema svijetu. Zato je ovo danas što se lažno prikazuje u ime religije, njeno javno skrnavljenje. A neki Hrvati, (ali na sreću uz mnogobrojne, i tim više časne iznimke), trljaju ruke sa zadovoljstvom što opet mogu govoriti : "eto kakvi su ti Židovi (jer Židov ima za njih ono značenje, koje upravo ne podnosim), samo misle na novac, zbog kojeg se još i svađaju"...
Treba li se podsjetiti na ono što se desilo u početku novo stvorene Hrvatske, te su se morale uvesti posebno oštre mjere sigurnosti sve do danas? Ili se treba čuditi što danas jedan (a i mnogi drugi anonimni) Ivan Kesić smije otvoreno pisati gadosti u vezi Jevreja? (pročitati u Hakol-u br. 94, svibanj-lipanj 2006. str. 26-27). Pa kada netko od vas bude bio napadnut na ulici, napadači vas neće pitati jeste li Sefard ili Aškenaz niti da li ste vjernik ili niste? Gospodin rabin Kotel Da Don (kojeg sam srela u Zagrebu za Hanuku 1999-te, zatim u Splitu sa mojim bratićem Draganom Konom iz Splita na jednom šabatu 2000., kao i naši sinovi Saša i Ilan u Splitu 2002.), ne može određivati smjernice zajednice, jer to nije njegova funkcija, a posebno kada je to osoba, koja živi tek 7 godina u Hrvatskoj.
Još dugo vremena, ako i ostane u Hrvatskoj, neće moći doživjeti, osjećati zajednicu kao svoju, niti suosjećati sa njom naslijeđe Holokausta.
Ovakvih ružnih nesuglasica, javno ispoljenih, na čelu sa rabinom, nije bilo u našoj zajednici, a naročito ne bi smjelo biti danas, kada je zajednica tako mala da se broji svaki njezin pripadnik. A šta se radi kod nas? Podstrekuje se na netrpeljivost i to na čelu sa rabinom, te se očekuje opredjeljenje pripadnika jednoj ili drugoj strani. Dezorijentacija će dovesti do toga, da će mnogi potpuno izgubiti svaki interes i volju učešća u životu zajednice, te ju napustiti.
Napokon, najvažnije pitanje koje se postavlja, jeste pitanje omladine.
Vi ste danas, većina, već u drugom i trećem planu. Vaša djeca i unuci su u prvom planu. Kakvo je vaše odgojno djelovanje prema toj omladini? Svu energiju zrelih i iskusnih "intelektualaca" stavljate u službu vaših ličnih težnji, interesa, borbu za te interese i prestiž, bez obzira na sredstva i posljedice za njihova ostvarenja. Bez obzira za naslijeđe koje ostavljate omladini.
I tako SEBE STAVLJATE U PRVI PLAN.
Gdje je u svemu tome davanje primjera toj omladini i osiguravanje njene budućnosti? Primjer, koji dajete omladini, vaš primjer, ne može joj biti uzorom za svjetliju budućnost i nadogradnju jevrejske zajednice, u više-manje uvijek neprijateljskom okruženju. Ta omladina, u ovakvim uvjetima, neće moći reći, da joj je njezina Jevrejska zajednica pružila ostvarenje "najljepših dana mladosti", kao što je meni moja.
Bilo bi poučno i korisno pročitati članak u već ranije navedenom broju Hakol-a, na str. 27, pod naslovom "Reagiranje", dr Nade Rajner. Potpuno se slažem s njom. Hvala joj velika.
U mojoj familiji ima Jevreja, katolika, budista, pravoslavaca, muslimana - svatko je svoj po vlastitom izboru i željama, svi se slažemo i nadopunjavamo, otkrivamo sličnosti i identičnosti u univerzalnim ljudskim vrijednostima, te se tako uzajamno obogaćujemo. Svijet se otvara, miješa i ide prema "jednom". Iz jednog je izišao u jedno se vraća. A vi se zatvarate pod izlikom neke "nove čistoće" - opasna igra, koja podsjeća, vrlo nelagodno, na jednu kobnu ideologiju zbog koje smo teško stradali. A bojim se, da stradanja nisu završena!!
Na kraju želim izraziti svoju golemu ogorčenost, na događaje, koji sramote pred javnošću čitavu Jevrejsku zajednicu, te razočaranje u poštenje naših "velikih intelektualaca". Ostala sam onakva kakva sam bila i nadam se da ću, po povratku, nastaviti tamo gdje sam stala, sa dragim, starim prijateljima. Izgleda da nam je prošlost bila svjetlija od sadašnjosti, a možda će biti i od budućnosti!

Moj pokojni tata, pun mudrosti i tolerancije, često je znao reći, a ja opet to isto još česće ponavljam :

NAJTEŽE JE ČOVJEK BITI

Massy, 28/7/2006
Nada KOHN-NGUYEN
(BEBEK, za stare prijatelje koji
me nisu zaboravili)

Nakon nedavnih katastrofalnih događaja na Bliskom Istoku, možda se možemo zamisliti nad ništavilom vaše "borbe" i zaključiti koliko je važno živjeti u miru sa svima i biti zajedno???

Dodatak brata dr. Nenada Kohna od 08/10/2006 :

Da su kojim slučajem gospoda Goldstein koliko toliko redovno dolazili u Jevrejsku općinu, sigurno ne bi morali rovati po dokumentima, da saznaju tko su Nada, Zora i Nenad Kohn.
Tekst moje sestre Nade supotpisujem u cijelosti.

dr. Nenad Kohn

  • travanj - lipanj 2018.
  • siječanj - ožujak 2018.
  • 2017. godina
  • 2016. godina
  • 2015. godina
  • 2014. godina
  • 2013. godina
  • 2012. godina
  • 2011. godina
  • 2010. godina
  • 2009. godina
  • 2008. godina
  • 2007. godina
  • 2006. godina
  • 2005. godina
     


  •  
    Copyright © 2004 Židovska općina Zagreb Sva prava pridržana.