O nama
200 godina
Ustanove i institucije
Virtualna šetnja
Baština
Povijest
Kalendar
Tiskovine
Ostalo
Arhiva
Korisni linkovi
Zanimljivosti iz Izraela
DV Mirjam Weiller
Iz naše kuhinje
Socijalna skrb
Makabi Zagreb
Šoa Akademija
Sigurnosna pravila
Galerija
 
home > Novosti
27.2.2014
In Memoriam Aleksander Laslo (1950. – 2014.)

U najavi „Dana zagrebačke arhitekture“ Društva arhitekata Zagreba svibnja 2013. Aleksander Laslo obilježen je kao legenda, prigodom predstavljanja „Arhitektonskog vodiča Zagreba 1898 -2010“ kao ikona. Oba atributa pokrivaju ugled i važnost koje je stekao svojim istraživačkim, kritičarskim, spisateljskim i medijatorskim radom, kao neupitni i vrhovni autoritet za hrvatsku arhitektonsku kulturu. I ne samo to: Aleksander Laslo bio je čovjek misije. Nosio ju je s dostojanstvom, najvećom odgovornošću, ali i s radošću i ponosom, što se često razabiralo, ali o tome nije nikada htio razgovarati ni slušati – samozatajan i diskretan, kakav je bio. U svim prigodama, bilo da je riječ o aktualnim temama s područja urbanizma, zaštite kulturnih dobara, bilo o arhitektonskim natječajima, izložbama, knjigama – ukratko, o svemu što se tiče javnoga prostora i grada, uvijek se očekivala njegova riječ i željelo čuti njegov sud. No njegova izvorna preokupacija i strast bila je povijest moderne, iz koje je iskoračivao unatrag i unaprijed: u njezinu prapovijest, do sredine devetnaestoga stoljeća, ispitujući istodobno njezinu perspektivu, do današnjih dana. Lapidarno i sintezno svoje je uvide demonstrirao arhitektonskim vodičem Zagreba (2010.), koji uz primarnu funkciju orijentira ima i karakter antologije.

Već njegov prvi arhitektonski vodič posvećen Donjem gradu u 19. i 20. stoljeću (1982.) još je danas pouzdana pomoć svakom tko zađe na to područje: i izvor i priručnik. To vrijedi i za još pet sličnih vodiča, što ih sustavno objavljuje u časopisima „Čovjek i prostor“ i „Arhitektura“. No iza skromnog naziva „vodič“ kriju se zapravo antološke zbirke. Laslo s jednakim znanjem predstavlja epohe, stvaralačke ličnosti i pojedine vrste u kojima se arhitektura u određeno doba esencijalno izražava. Velik dio njegovih tekstova posvećen je arhitektima, i to onima koji dotada nisu doživjeli temeljite, a kamoli monografske prikaze, iako u usmenoj tradiciji uživaju ugled (Viktor Kovačić, Rudolf Lubynski, Zlatko Neumann i dr.) Ti tekstovi prvi su sustavni prikazi i suvisle interpretacije pojedinih ličnosti i opusa – opremljeni znanstvenim aparatom, obiljem činjenica, kontekstualizirani vremenski i prostorno. Tako bez Laslova prikaza ne bi bilo izložbe o Aladaru Baranyaiju (1999.), ne bi bili ni potpuni veliki projekti Muzeja za umjetnosti i obrt: „Secesija u Hrvatskoj“ (2003/04.) s njegovim uvodnim tekstom „Lica moderniteta 1898.-1918.“ ili „Art decó, umjetnosti u Hrvatskoj između dva rata“ (2011.) s tekstom „Scenografija za Poirota: okvir slike vremena“, pravim draguljem autentično laslovskog literarno-znanstvenog diskursa.

Laslovi su prikazi bazični: na njima se moglo razvijati specijalističke vizure. Taj kapital znanja, suda i kulture Laslo nije dospio „iskoristiti“ debelim, tvrdo ukoričenim svescima monografija, ali je uistinu monografski predstavio najbolje stvaraoce hrvatske moderne arhitekture i kao da se zadovoljio „idejnim nacrtima“ njihovih monografija. Razlog tome otkriva se pomnijim razmatranjem njegove bibliografije. Izvanjskim poticajem ili unutarnjim imperativom – što uostalom i nije važno – Laslo je potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina sve dublje počeo ulaziti u mikroambijente – bilo individualnih svjetova, bilo grada, poglavito Zagreba kojem je posvetio najveću pozornost. Tako, primjerice, njegovi tekstovi o „zagrebačkom urbanom habitatu“ ili o „modernom buržoaskom Zagrebu“ iz 1992. i 1993. predstavljaju najbolje što je ikada napisano o ta dva komplementa zagrebačkog urbanog identiteta – u obliku krokija, što odgova Laslovu temperamentu. S lakoćom se usudio na teške interpretativne zadaće, kakve izbjegavaju i arhitekti i povjesničari umjetnosti.

U određenim prigodama – koje možda i sam uspostavlja – Laslo uz faktografsko i povijesno znanje iskazuje sve više literarni dar: tako je njegov esej posvećen Petrinjskoj ulici u Zagrebu briljantna parafraza stila karizmatičnog povjesničara Zagreba Gjure Szabe. A povijest parcele zagrebačke Izraelitske općine, što seže od Petrinjske do Palmotićeve ulice, s predstavljanjem lokacija ranih sinagoga u Donjem gradu i otkriće uistinu prve projektirane sinagoge (ne u Praškoj, nego u Palmotićevoj ulici) prava je šerlokholmska priča o arhitekturi i urbanizmu. Upravo ona predstavlja njegov kreativni raspon, od stroge encikopedijske natuknice do duhovitog eseja i lepršavog feljtona.
Potencijal Aleksandra Lasla uočili su njegovi europski kolege, teoretičari i kritičari u velikim centrima znanja i kulture, tako da je bio jedan od rijetkih naših autora kojega se sustavno pozivalo na suradnju. Upravo zahvaljujući njemu hrvatska je arhitektura afirmirana u europskom i svjetskom kontekstu, bilo na velikim izložbama, bilo u publikacijama, bilo na znanstvenim skupovima. Od kraja 1980-ih Laslov angažman poprima ubrzan, gotovo grozničav ritam. Na izložbi „Adolf Loos“ (Albertina, Beč, 1989.) sudjeluje tekstom o Loosovim hrvatskim đacima, na izložbi „Architettura e spazio sacro nella modernità“ (Venezia, Biennale, 1992.) predstavlja crkvu sv. Blaža V. Kovačića u Zagrebu, u publikaciji „Modern Zagreb“ urednika Feđe Vukića, a u sklopu projekta „New Europe“ (Kopenhagen, 1993.). piše o arhitekturi moderne buržoazije u Zagrebu, u knjizi o europskoj arhitekturi devedesetih uglednog baselskog izdavača Birkhäusera i pojednako uglednih teoretičara S. Steinera i i A. Nussbauma iz 1995. piše provokativni tekst „Nastavak moderne ili povratak u budućnost“. Sudjeluje u radu važnih međunarodnih skupova na kojima se kritički problematizira moderna arhitektura, preuzima i koordinaciju hrvatske radne grupe međunarodne asocijacije za dokumentaciju i zaštitu moderne arhitekture, „Docomomo International“. No iz aspekta promocije hrvatske arhitekture možda je najvažniji njegov doprinos izložbi „Shaping the Great City“ (1999.) koju je inicirala harvardska profesorica Eve Blau s ciljem predstavljanja arhitekture i urbanizma u srednjoj Europi u razdoblju od 1890. do 1937. Laslo je zbijeno i poantirano predstavio dvije epohe: 1880.-1918. i 1918.-1937. najvažnijim i najboljim ostvarenjima. Izložba je obišla kulturne metropole SAD i Europe. Katalog-knjiga tiskana je na engleskom, francuskom, njemačkom i češkom, neboderom Slavka Löwyja u Gundulićevoj ulici zagrebačka je arhitektura predstavljena na samim koricama, a prvi put i globalno, na internetu. Takvu promociju nije doživjela do danas. U svim tim velikim međunarodnim projektima Aleksander Laslo predstavljao vrijednosti naše arhitektonske kulture superiornim znanjem, s osjećajem mjere i bez provincijalnih kompleksa. Njegovi prilozi o vezama hrvatske arhitekture s Adolfom Loosom, sa češkom avangardom, o produkciji 1990-ih godina i napokon velika sinteza razdoblja od 1880. do 1937. uopće nemaju premca u našoj literaturi. Potonja je jedna od njegovih najljepše artikuliranih zasluga za hrvatsku kulturu.

Tokom 1990-ih Laslo je odgovorno i disciplinirano odgovarao poticajima, koje je očito prihvaćao i kao izazove. U doba kultorocida i pokušaja memoricida nad hrvatskom graditeljskom baštinom pisao je o vukovarskim arhitektonskim vrijednostima, u sklopu velike izložbi o znanosti u hrvatskoj povijesti obradio je najzanimljivije i dotad neobrađene teme, u novoj hrvatskoj likovnoj enciklopediji predstavio najvažnije hrvatske i zagrebačke arhitekte. A kad god mu se otvorila mogućnost izraza u mediju izložbe, što osobito odgovaralo njegovom likovnom senzibilitetu, odgovarao je i na to – kvalitetom i inovacijom.

Taj golemi, razvedeni opus Aleksandar Laslo, ostvario je takorekuć u svom slobodnom vremenu. U njegovu kurikulumu, objavljenu u više prigoda i medija, može se vidjeti da je odrana kao projektant radio u tvrtkama Industroprojekt (1976.-1983.). Ina-Projekt (1983.-1990.) i Plan (1990-1995.), da je potom bio savjetnik i pomoćnik pročelnice Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba (1995.-2005.), a potom ga je, već nagrižena zdravlja, njegov stari prijatelj Slavko Dakić, pročelnik Gradskog ureda za strategijsko istraživanje, smjestio kao savjetnika. U mirnom ambijentu, opremljenu svim tehničkim pomagalima i gadgetima, kakve je oduvijek volio, Laslo je davao koliko stručni, toliko intelektualni doprinos studiranju nadasve kompleksnih problema, kojima se taj ured u to vrijeme bavio. Njegov status ikone dotad je bio utvrđen, što se napose potvrđivalo recepcijom mlađih i novih generacija u svim sredinama u koje je tada zalazio.

Bilo mi je zadovoljstvo i radost surađivati, pa i sprijateljiti se s Aleksandrom Laslom, najprije u ambijentu Društva arhitekata Zagreba, u redakcijama časopisa „Čovjek i prostor“ i „Arhitekture“, osobito aktivnih i angažiranih 1980-ih. Kasnije smo surađivali u projektima Židovske općine Zagreb kojima je zamah 1990-ih i kasnije dao njezin predsjednik, dr. Ognjen Kraus: izložbama „Zagrebačka sinagoga – reliquiae reliquiarum“ (1995. i 1996.), „Sinagoga i Zagreb“ (2001.), „Natječaj za židovsku bolnicu u Zagrebu 1930/31“ (2005.), najposlije u realizaciji kulturno-povijesnog vodiča „Židovski Zagreb“ (2011.), na kojem smo radili više godina. U tom intenzivnom druženju, koje je obuhvaćalo nova istraživanja, pregled međuratnih židovskih publikacija, recentne dokumentacije, šetnje Mirogojem i fotografiranje malo poznatih pojedinosti, napokon beskrajno preslagivanje fotografija, upoznala sam i druge njegove dimenzije: golemo znanje o muzici i literaturi, smisao za prividno marginalne kulturne fenomene, puni obuhvat njegove sabiračke strasti, a i njegov smisao za humor i zafrkanciju, sposobnost radovanja mnogočemu, od prirode do ljudi, što mi je i otprije bilo poznato, jer je uvijek njima bio okružen. Bio je čovjek istančana ukusa i „kulture srca“, kako to definira Walter Benjamin.

S tugom gledam debeli registrator u kojem se nalazi neobjavljeni rukopis s izborom njegovih najvažnijih tekstova, koji je tih dana na moj poticaj savršeno pripremio za tisak, ali nažalost nije dospio do izdavača. On ostaje obvezom, a nadam se i izazovom, koji Aleksander Laslo zaslužuje.

Snješka Knežević

  • listopad - prosinac 2017.
  • srpanj - rujan 2017.
  • travanj - lipanj 2017.
  • siječanj - ožujak 2017.
  • 2016. godina
  • 2015. godina
  • 2014. godina
  • 2013. godina
  • 2012. godina
  • 2011. godina
  • 2010. godina
  • 2009. godina
  • 2008. godina
  • 2007. godina
  • 2006. godina
  • 2005. godina
     


  •  
    Copyright © 2004 Židovska općina Zagreb Sva prava pridržana.